Evo pokušavam da nastavim pisanje priče koju sam počeo pre sad već skoro pet godina, pa ako je neko raspoložen da pročita odlomak. Napomena: Šavil i Vin razgovaraju dok stražare u močavari, očekujući moguć nailazak demona. Vlažno je i prohladno, mrak im mili niz vrat.
Svaki komentar je dobrodošao, a s obzirom da druga knjiga još nije završena može da bude i veoma koristan.
Vin klimnu glavom, ali i dalje nije pokazivao nameru da ode na počinak. Posle nekog vremena zamišljeno reče:
- Pričaj mi o Seldi.
- Bila je velika ratnica.
- Zašto je udarila Urdila?
Šavil se trže iznenađeno:
- Znaš za to? I meni je Kvilis ispričao. To se desilo davno, bila je tad samo neobuzdana devojčica. Imala je tek desetak godina, Kvilis samo što se rodio. U stvari, nije ni htela da udari Urdila. On joj se samo isprečio na putu.
- Pa koga onda?
- Oline. - Šavil se tiho nasmeja. - Selda je, još kad je bila sasvim mala, imala običaj da stvari rešava na najjednostavniji način. Sreća da je tad mač još uvek bio drven!
Primetivši Vinov upitni pogled, Šavil se osvrte ka usnulom starcu, pa nastavi šapatom:
- Urdil je bio neznanac u kome su, malo pošto se pojavio, Krilidi prepoznali izgubljenog Paklahovog sina i izabrali ga za ratnog vođa, ukazujući mu time čast i poštovanje koje su mu po rođenju pripadali. Niko nije pouzdano znao odakle je došao, ali njegovo ratničko umeće bilo je veliko. Naučio je krilidske ratnike mnogim nepoznatim udarcima i zahvatima, kombinujući ih vrlo umešno sa onim dotad prenošenim kroz generacije. Rezultati njegovog podučavanja vrlo brzo osetili su se i u sukobima sa demonima, a njegovu hrabrost i lukavost u boju naši ratnici poredili su već sa Paklahovim. Svi su bili oduševljeni mladim vođom, a najviše mala Selda. Devojčica se stalno motala oko ratnika i oružja, a sam Urdil je iz zabave više puta podučavao zajedno sa ostalima. Napredovala je toliko brzo da je uskoro i među mnogo starijim dečacima bilo teško pronaći nekog radog da se oproba sa njom. Još u tim godinama bila je potpuno neukrotiva i nepredvidiva. Morala je da ostvari sve što naumi. Ko je tad mogao i da pretpostavi kakve se misli roje u hirovitom dečjem umu? Kad je Urdil prilikom jednog skupa u selu objavio ljubav prema Oline, Selda je pred svima svojim drvenim mačem nasrnula na nju, a onda je javno obećala da će joj srce čekati Urdila dokle god kuca u grudima. Potom je sva uplakana pobegla u močvaru. Pronašli su je na jedvite jade posle sedam dana, sklupčanu u jednom žbunu polumrtvu od gladi i žeđi. Nedugo zatim, Urdil i Oline iznenada su nestali bez traga. Godine su prolazile i svi su već izgubili svaku nadu da će se ijedno od njih ikad vratiti. Svi sem Selde, u međuvremenu izrasle u prelepu devojku i ratnicu bez premca. Mnogi momci zagledali su se u nju, a najhrabriji i najbolji među njima, naočit momak po imenu Herl, zaprosio je. Nijedna druga devojka ne bi ga odbila, ali Selda je ostala verna zavetu datom još dok je bila devojčica. Ipak, koristeći svu svoju lukavost, a pričalo se i savete nekih starih i mudrih ljudi, Herl je uspeo da iskoristi Seldinu jedinu slabu tačku, gordost, i izazvao je na nadmetanje. I pristala je, ako izgubi - biće njegova.
Pošto je na njoj bilo da odluči u čemu će se ogledati, na opšte zaprepašćenje Selda je izabrala penjanje uz strme litice Mračne planine. To je izazvalo veliko negodovanje, jer ne samo da je takav poduhvat sam po sebi bio izuzetno opasan, već je trebalo i otići do crnih litica na dva dana hoda od sela u močvari i na tom putu rizikovati mogući prepad demona. Herlova mlađa sestra Dojra zaklinjala ga je da odustane, a svi iz sela bili su protiv toga da se takvo nadmetanje uopšte i dozvoli, ali mladić nije hajao ni za sestrine suze ni za upozorenja starijih. Jedne noći on i Selda, praćeni manjom grupom momaka i devojaka, među kojima se teška srca našla i Dojra, iskradoše se iz sela i krenuše ka Mračnoj planini. Sledeće noći, malo iza ponoći stigoše do okomitih crnih litica izgubljenih visoko u mračnom nebu. Duvao je jak vetar i rominjala kiša. Bilo je očigledno da se sprema oluja. Poslednji put Dojra je zagrlila Herla i molila ga da odustane. Suze su joj se zajedno sa kapima kiše slivale niz od plača podbulo lice, ali ovaj nije hteo ni da čuje. Umesto toga upita Seldu kada će početi i dokle će se penjati. Svi se zapanjiše kad devojka kratko objasni da će penjanje početi odmah, a da će pobednik biti onaj ko se pod prvim zracima jutarnjeg sunca bude nalazio više na litici. Bili su potpuno zatečeni. Penjati se do zore po oštrom i od kiše klizavom stenju, šiban žestokim udarima olujnog vetra, bilo je prava ludost. Ali pre nego što se iko snašao, njih dvoje već pohitaše koliko su mogli uz liticu i vrlo brzo nestaše u mraku. Kako je noć odmicala, kiša je padala sve jače, a blistave munje parale su sve češće mračno nebo. Momci i devojke iz pratnje zakloniše se koliko su mogli iza jedne stene. Mokri i promrzli od naleta hladnog vetra piljili su napeto gore u mrak, gde su se prilikom sevanja munja nazirale dve iz časa u čas sve sitnije prilike. Penjali su se gotovo uporedo, možda na svega par lakata jedno od drugog. Jedva su se već i nazirali visoko na stenju, ali nijedno nije uspevalo bar malo da odmakne. Zora se primicala i oluja poče da jenjava. Vetar stade, a kiša je ponovo tek rominjala. Slaba svetlost već se probijala sa istoka kad Herl poslednjom snagom uspe da isprednjači. Prvi jutarnji zraci obasjaše mladića kako visoko sa litice radosno podiže ruku prema suncu. Selda se, tek malo niže ispod njega, umiri na litici i prestade da se trudi da ga sustigne. Pobedio je!
Munja iznenada sunu iz oblaka i udari u liticu, daleko iznad dvoje suparnika. Začu se žestok prasak kad se pod udarom groma crno stenje razlete na sve strane. Krupno kamenje padalo je pravo prema mladiću i devojci. Herl već napravi pokret ka ispustu na steni ispod koga bi se dosta dobro zaklonio, ali onda se okrete ka Seldi i zastade. Devojka se nije ni pomerila, bila je očigledno potpuno iscrpljena. Sa nekoliko brzih kretnji, Herl kliznu niz liticu i zastade tačno iznad nje. Stenje je već proletalo svud okolo. Nekoliko većih komada promaši ih za dlaku, a onda jedna od poslednjih stenčuga krenu pravo prema njima. Svi su videli kako je Herl, kad je ogromni kamen doleteo, pustio rukama izbočine na litici za koje se držao. Dočekavši grudima stravičan udar, čvrsto je obgrlio padajuću stenu i nogama se koliko je mogao odbacio od litice. Uspeo je da teški kamen skrene taman toliko da ne zakači Seldu i zajedno sa njim odleteo u provaliju.
Momci i devojke u podnožju litice srećom su se, tražeći zaklon od vetra, još tokom olujne noći pomerili malo dalje prema žbunju u močvari. Sa bezbednog odstojanja, skamenjeni i bez daha gledali su kako Herl pada zajedno sa poslednjim stenjem, ne pustivši pritom od sebe ni najmanji zvuk. Mladić je još prilikom udara padajućeg kamena ostao verovatno bez svesti, ako nije i poginuo, tako da je prilikom udara o tlo njegovo telo već bilo potpuno beživotno. Udar tela o zemlju nije se ni čuo od zvučnog pljeskanja i šljapkanja stenja koje se ukopavalo duboko u blato i mekanu zemlju ili padalo prskajući u obližnje jezerce. Očajni krik prolomi se iz Dojrinih grudi čim Herlovo telo pade na tlo i jedva su ostali uspeli da zadrže devojku koja se mahnito otimala da ne pritrči odmah ka svom bratu. Tek kad su bili sigurni da je i poslednji kamen pao sa litice, pustiše je i pođoše za njom. Herlovo telo, sve krvavo i izobličeno od siline udara, predstavljalo je jeziv prizor, pa mnogi od njih požuriše da što pre bar nakratko skrenu pogled ka visinama litice, izgovarajući se pred samim sobom da njemu ionako nema više pomoći i da sad treba videti šta se desilo sa Seldom. Pod navalom jutarnjeg svetla litica se sve bolje videla, ali niko nije mogao da uoči gde se nalazi devojka. Posle nekog vremena uzaludnog osmatranja čak pomisliše da je i ona pala, ali ma koliko da su tumarali okolo po magli, njenog tela nigde nije bilo. Devojka je jednostavno nestala! Vrativši se zbunjeni do Herlovog tela, videše da više nema ni Dojre, već pronađoše samo tragove nesrećnice koji su vodili ka močvari. Dva momka pokušala su da ih prate, ali su se kasnije tog dana bez uspeha vratili. Ostali su svi tu do podneva sledećeg dana, osmatrajući i liticu i močvaru, ali nijedna od devojaka nije se pojavila, pa su konačno nedaleko od jezera pokopali Herla i teška srca vratili se i odneli crne vesti u selo.
Dojru zaista nikada niko više nije video, ali Selda se ipak vratila. Prošlo je od tada skoro godinu dana, kad je iznenada banula u selo donoseći vesti o podzemnom svetu koji je otkrila. U početku joj nisu verovali, mislili su da je još od one večeri skrenula pameću i lutala besciljno ko zna kuda. I zaista, svi su se slagali da to nije ona svojeglava i plahovita devojka od ranije. Postala je smirena i pričala je tihim glasom, ali u jednom je ipak ostala ista - nije odustajala. Svojim pričama uspela je vremenom da ubedi nekoliko mlađih momaka i devojaka da je prate i već sledeće godine počela je izgradnja naselja pod planinom. Ispostavilo se da nas je to i spaslo, jer su nedugo zatim demoni prilikom jednog prepada uspeli konačno da pronađu selo u močvari i spale ga, pobivši pritom nekoliko starijih Krilida koji nisu želeli da uđu u mrak pod planinom. Od tad naš narod, zahvaljujući Seldinom i Herlovom tragičnom nadmetanju, živi u sigurnosti Podzemlja. Litica kojom smo se danas spustili ista je ona po kojoj su se nekad u olujnoj noći peli gorda devojka i mladić spreman da za nju da svoj život, a pećinu kroz koju smo izašli iz Podzemlja otkrila je lično Selda. Ispod jednog oštrog kamena na obali jezera ona sad počiva zajedno sa Herlom.
- Sahranili su je ipak do njega? - upita posle duže tišine Vin.
- Selda nije živela dugo posle njega. Poginula je malo pošto je naš narod prešao u Podzemlje, u jednoj noćnoj bici sa demonima. Svi koji su se tad zatekli tamo kažu da nije ni želela živa da se vrati. Bila je rešena da ode sa ovog sveta što pre. Čelef je uslišio njene molitve i poginula je kao ratnica. Kvilis je bio tek momčić. Sahranio je ispod istog kamena gde se nalaze i Herlove kosti. Mnogi naši izviđači, koji su se tokom olujnih noći zaticali u blizini litica, kunu se da su pri odblescima munja mogli da vide dve prilike kako se pentraju visoko po crnim stenama sve do zore. Niko i ne sumnja da to Herl i Selda nastavljaju svoju trku...