Ja se pozabavih malo ovim problemom i gledajte sad ovo:
http://pravopis.tripod.com/pisanje_tudjih_reci.html
U pitanju je internet pravopis i uskoro će biti dostupan i u PDF verziji. Po ovome ravnopravno je pisanje stranih imena i u originalu (kada se radi o latinici) i u fonetskom izgovoru. Navodim:
б) Туђа властита имена пишу се различито:
изворно, онако како се пишу у језику из којег потичу, ако се на српском пишу латиницом, на пример: Ernest Hemingway (Ернест Хемингвеј), Boccaccio (Бокачо), Shakespeare (Шекспир), Chicago (Чикаго), New York (Њујорк), München (Минхен), Zürich (Цирих); у том случају се у загради пише како се име изговара, и то само кад се помиње први пут;
онако како се изговарају (фонетски) кад се на српском пишу ћирилицом; у том случају се, кад се први пут помене име, у загради пише изворно;
фонетски, без обзира на наше писмо, кад су речи из словенских језика који се служе ћирилицом (руског, бугарског, македонског итд.); на пример: Јесењин, Николај Гогољ, Лав Толстој, Јаневски, Глигоров итд.
E, sad, pravi odgovor na ovo pitanje ću imati tek posle januarskog seminara na Filološkom fakultetu... zbunjujuća je činjenica da se sada javlja zahtev da se u zagradi prvi put ispiše fonetski izgovor tog imena. Pretpostavljam da je sve ovo proizišlo iz čuvene svađe između dešićevske struje i one koja je okupljena oko Klajna. U školama (i osnovnim i srednjim) se uči da se strana imena pišu fonetski. Takođe, ako se uporede Matičin pravopis pre 1993. i izdanja koja su te i kasnijih godina izašla, razlika je očigledna. Bitno je da znamo da ipak postoji dvojno pravilo (jer više verujem ljudima kao što su Veljko Brborić i Ivan Klajn), mada i dalje stojim iza toga da nije mudro pisati imena u originalu.
I još nešto veoma bitno... ljudi moraju shvatiti da se jezički sistemi razlikuju i da priče o diftonzima ili nazalima ne piju vodu u srpskom jeziku, zato što ih on ne poznaje u tom obliku (mada je naše n nazal, govorim o nazalima tipa on, en koji su se u našem jeziku izgubili još pre XI veka, a neki drugi jezici su ih zadržali).
Kao što, recimo, mađarski jezik ne poznaje određene palatale ili ne poznaje činjenicu da t i j, i d i j, ne moraju da se jotuju (oni naše Tatjana čitaju i izgovaraju kao Toćono (s tim da su ova o između a i o)), tako ni mi nećemo Petőfy Sándor izgovarati kao Pet/ou/fi Šandor, već Petefi Šandor, jer je tako usvojeno još od doba samog pisca (ne umem da napišem grafemu koja bi označila tu njihovu fonemu koja se izgovara između o i u sa dužim trajanjem, kada su tačkice gore onda je kraće). takođe, oni su naše Tekelije nazivali Tőkőly, i niko ih nije proganjao zbog toga što su to prezime prilagodili svom jeziku. Pa šta ako ćemo englesko th (ð) izgovarati kao t, iako to zapravo nije istovetno sa originalom? I oni Vladu Divca nazivaju Vlada Divač i nikom ništa. Jednostavno, različiti su nam fonetski sistemi i drugačije nam je formiran govorni aparat, drugačije stvaramo glasove i kada govorimo na srpskom, onda zaista i govorimo na njemu, a kada govorimo na engleskom, nemačkom, francuskom, e, onda koristimo njihove principe tvorbe glasova. Već sam jednom citirala na temi Mini-pravopis, sve što iz stranog jezika ulazi u naš, mora da se povinuje našim jezičkim zakonima... nema više veze kakva su pravila važila u matičnom jeziku.