Koj' će im moj sloboda? Gledam današnju decu na fakultetima, to je skoro neki drugi svet, ja sam tamo danas stranac, iako sam tamo proveo vremena kao niko. Eno i moja braća tamo. Ne treba njima sloboda, njima treba lova. A za lovu im je potrebno da se što pre osposobe, izdresiraju i stave u pogon. Da sistem bude fleksibilniji, da se lako ode preko grane i lakše dođe do love. Moj brat od strica kaže, ne može on da sačeka pet godina dok on ne masterira. On oće da posle tri godine bečelorira i da šljaka, da zaradi za svoje nimalo male prohteve. Ti klinci su učlanjeni u organizacije kojima se spajaju fakulteti i biznis, organizuju predavanja na kojima se uči veština razgovora sa budućim poslodavcima i traženja posla, dovode firme u holove fakulteta, pokazuju neke slajdšouove, dele letke, eno moj fakultet sad izgleda k'o sajam zapošljavanja, ili kao bilo koji drugi sajam (samo bez štanda sa pljeskavicama, nažalost). I svi oni znaju kako da napišu CV. Ja nisam znao šta je to dok mi klinac nije objasnio.
Dakle, draganče, sokole, nisu ovo ona vremena Dučkea Rudija i Debora Gi, vremena čiji sam zadnji maleni dašak i ja osetio dok sve to nije isparilo onda kad su uveli glanc čiste klonje koje više ne možeš zvati "klonje" jer su čistije od obične studentske sobe (niko tu više ne povraća), kad su okrečili zidove, proterali dim cigareta i automate za kafu, i uveli slajd projektore u učionice i kamere za nadzor na svakom ćošku. Došla su nova vremena i neki novi klinci. Sistem "fercera", što bi rekla Di. Mnogi su nezadovoljni reformama (svim živim, pa i ovim), našim putem u civilizaciju, misle da mi živimo u šupku Evrope, ali ja vas uveravam, već sada, u civilizovanim govnima smo, i to smo do guše!