nisam sigurna da li je pričaonica pravo mjesto za ovu temu, a opet, možda baš jeste
Odavno već želim pisati o ovome. Čini mi se da je odjednom sve strano što smo usisali počelo da mi škripi po glavi. Tada sam osjetila potrebu da pitam odgovorno lice, koje nažalost ne postoji, čemu ovo? Mnogo volim jezik. Volim sve što jezik predstavlja – kulturu, istoriju, tradiciju, duh naroda. Žao mi je što u nekim procesima kroz koje prolazi ovo podneblje nestaju mnoge lijepe i važne stvari, a naročito mi je žao što se deformiše jezik. Istina je da promjene, napredak uopšte, nameće upotrebu stranih termina. Istina je da nemamo naziv za mnoge stvari iz svijeta elektronike, komunikacije, interneta, ali je istina da i one koje imamo rado mijenjamo stranima. Pitam se da li je želja za pripadanjem toj nekoj drugoj strani svijeta u kojoj je sve bolje i ljudi srećniji dovela do toga da se koristimo riječima kao što su «advertising», «styling», «backstage»i mnogim drugim kojih ne mogu da se sjetim, ali ih Boško sa Pinka sigurno ima u malom prstu. Prirodno je da je potrebno vrijeme da jezik jednog naroda pronađe način da opiše nove pojave, mađutim da li će se kod nas desiti da ćemo u mnogim slučajevima potpuno dići ruke od srpskog jezika.
Da li se može reći da jedna opšta razočaranost svime što je naše dovodi do odbacivanja tradicije, jezika, nacionalnih ukrasa i priklanjanja stranom pod pretpostavkom da je strano obavezno i bolje za nas? Smatram da strano nije obavezno bolje. Čak je i krema za lice napravljena od trava koje rastu na tvom podneblju vjerovatno efikasnija...da, ta vječita šekspirovska dilema – Šaljić ili Lancome..
Jezik ima moć. Svaka izgovorena riječ ima svoju težinu i posljedicu. Dovoljno puta ponovljena laž ustinu postaje istina. Dovoljno puta ponovljena pogrešna riječ postaje prava. Ali laž je i dalje laž, a pogrešno pogrešno, kako god mi to naizgled sjajno podnosili. A sad posmatrano u globalu, naš jezik je ogroman sistem koji bi trebao imati zaštitu. Stvari koje su bitne štite se. Štiti se nacionalni trezor, opekotina, a da li se i koliko štiti jezik?
Hrvati su, na primjer, pretjerali. Smišljanje rogobatnih riječi sa ciljem (bar se tako čini) što većeg razlikovanja od ostatka svijeta nije rješenje. Bošnjaci i Crnogorci izvukli iz zaborava riječi koje niko zaista ne koristi, ili pak izmjenili neke samo da bi nešto uradili. Jezik ne treba da bude instrument za ostvarivanje političkih ciljeva. Ili možda treba?
Treba učiti djecu šta je jezik i kako se njime služiti, treba naučiti i shvatiti šta jezik predstavlja kao što treba učiti i shvatati gdje živi ozon i šta će se desiti kad ga više ne bude.
U moru važnih, manje važnih i nevažnih stvari, gdje po vama dođe jezik?
Na kraju prilažem i riječ Stefana Nemanje koja mnogo bolje govori to što sam htjela ja:
Zaveštanje Stefana Nemanje o jeziku
Reč Stefana Nemanje (oca Simeona) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava (iz knjige Zaveštanje Stefana Nemanje pisca Mileta Medića)
Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod - izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad, nego najmanju i najneznatniju reč svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reči potkrao i svojih naturio.
Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod. Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda s drugim, tamo gde se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda. Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmešaju, oni su kao dve vojske u bitki na život i smrt. Dok se god u toj borbi čuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposle se čuje samo jedan. Bitka je završena. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dve, kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za čoveka tren ili dva.
Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kad ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka samo slušaju.
Tamo gde odzvanja naša reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrće naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će tako osvojen deo zemlje i narod kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.