Uh, nadam se da ću uspeti da izmamim poneki komentar. Par objašnjenja: Vin je od roda Šumnjaka, hitrih malenih ljudi nastanjenih u zabitima stoletnih šuma Ligolda. Neobičnim spletom okolnosti našao se u Šadiru, srebrnom gradu podno čarobne stene. Rat je pred vratima kraljevstva. Strižer je zapovednik moćne strilijske vojske, zabrinut zbog iznenada najavljenog rastanka sa svojim sinom jedincem. Eto toliko, pa ko ima malo vremena...
Spustio se do kraja grebena, obo’ konja i začas prešao kratko rastojanje do prvih kasarni. Vojnici su ga sa čuđenjem pozdravljali dok je galopom prilazio mladom Šumnjaku koji je u društvu jednog od gardista stajao u dvorištu garnizona. Sjahao je žustro, gledajući pravo u oči sitnog riđeg momka. Gardista prihvati uzde i odvede konja, tako da njih dvojica ostadoše sami. Vin je potpuno hladnokrvno gledao zapovednika. Kao i juče u Siprilonu, Strižer oseti da mu je ta smirenost, očigledno posledica hrabrosti i vere u sebe, veoma simpatična.
- Dobrodošao u garnizon u Šadiru i hvala ti što si se odazvao mom pozivu, - pozdravi ga zapovednik, pa nastavi bez okolišavanja: - Nemamo baš mnogo vremena do večeri, pa pređimo odmah na stvar. Pogađaš li zašto sam te pozvao ovamo?
- Gospodaru, pretpostavljam da znam. Želeo bi da saznaš nešto više o ljudima sa kojima će tvoj sin sutra napustiti Šadir.
- Da, upravo tako. Vidim da si zaista oštrouman i da se brzo snalaziš. Primetio sam to i juče u Plavoj sali, i danas na Hapestu, kad si ukrotio onog podivljalog konja. Muči me samo jedno...
Ovde zapovednik zastade, ali Vin spremno završi nedorečenu misao:
- Koliko neko tako sitan može biti koristan u mogućoj borbi od koje će zavisiti sigurnost tvog sina?
Zapovednik nemo klimnu glavom, na šta Šumnjak kratko dodade:
- Spreman sam za bilo kakvu vrstu provere.
Okrenuvši se ka vojniku koji je prolazio nedaleko odatle, zapovednik mu dade znak rukom da priđe. Reče mu tiho nekoliko reči, na šta ovaj kao bez duše odjuri, pozivajući usput još vojnika koji spremno potrčaše za njim. Vin ih otprati pogledom i vide kako prilaze jednoj od dve velike mete naslonjene podaleko odatle uz zidine grada. Uto začu zapovednikov glas:
- Koliko sam shvatio iz tvoje priče o borbi u Ligoldu, ti se dobro služiš lukom. To me raduje, jer u slučaju iznenadne opasnosti precizno upućene strele mogu biti korisnije od veštog baratanja mačem, a i Strilija je oduvek bila poznata po dobrim strelcima. Izaberi luk po svojoj volji i pripremi se da odapneš koju strelu.
Primetivši da se u dvorištu garnizona priprema gađanje, vojnici se dozivahu međusobno, stvorivši popriličnu graju. Za kratko vreme okupio se veliki broj radoznalaca koji su sa obe strane dvorišta formirali dugačke redove i znatiželjno iščekivali šta će dalje da se dešava. Središnji deo dvorišta se isprazni i na njemu osta samo usamljena, u međuvremenu postavljena meta. Dvojica vojnika dotrčaše, svaki sa po nekoliko lukova u rukama, i pružiše ih Vinu. On odabra jedan osrednje veličine, ni najveći, ni najmanji. Pobode ga u zemlju pred sobom i, oslonivši se na njega, nekoliko puta blago ga savi ispitujući koliko je elastičan. Istovremeno, sa svih strana iz pravca okupljenih vojnika začu se prigušen smeh. Svi su se veselo podgurkivali i žagorili, pokazujući pogledima jedni drugima na Vina. Luk koji je držao u rukama bio je bar za pedalj viši od njega! Ne hajući mnogo za larmu oko sebe, mladi Šumnjak pažljivo izabra tri strele iz pruženog tobolca. Dve zabode u zemlju pred sobom, a poslednju namesti na tetivu luka. Zapovednikov glas prekide graju:
- Nema ni daška vetra, dan je kao stvoren za gađanje. Obični vojnici pogađaju ovakvu metu na stotinu koraka, a gardisti na sto pedeset. Zbog važnosti zadatka koji je pred tobom, meta je postavljena na sto pedeset. Pošto ne poznaješ luk, imaš dva pokušaja.
Okrugla meta bila je žute boje, hvat široka, a u centru se nalazio manji crveni krug veličine ljudske glave. Praćen podrugljivim pogledima, Vin iskorači i podiže luk. Gledajući u metu, on s obzirom na svoju sitnu građu sa iznenađujućom lakoćom nape luk skoro do kraja i nanišani, ali onda zastade. Kao da se dvoumi, polako olabavi tetivu i spusti oružje. Nije skidao pogled sa mete. Iznenada ponovo podiže luk, napevši tetivu koliko je mogao. Strela zazvižda i odlete u oštrom luku, praćena pogledima okupljenih vojnika. Veseli žamor podiže se trenutak kasnije, kad vojnici shvatiše da strela preleće skoro tri hvata iznad mete, ali iznenada bi presečen zviždukom nove strele. Čim je prva strela odletela, Vin je neverovatnom hitrinom klekao i dohvatio drugu. Munjevitom brzinom namestio je na tetivu i odapeo otprilike u trenutku kad je prva preletela visoko iznad mete. Većina vojnika, koja je pomno pratila prvu strelu, na zvižduk druge iznenađeno se okrete. Gledali su u neverici po pustom dvorištu, tražeći drugog strelca koji je tako nenadano gađao, ali tu su se nalazili samo zapovednik i mladi Šumnjak. Vin je i dalje klečao i pogledom pratio let svojih strela. Gotovo istovremeno začuše se dva tupa udarca, jedan jači, a drugi slabiji, očigledno mnogo udaljeniji. Vojnici se brže-bolje ponovo okretoše prema meti.
Belo pero na streli još se nije umirilo. Strela se zabola u mali crveni krug u središtu mete, možda tek palac ili dva iznad samog centra. Bio je to zaista odličan hitac i ponegde iz dugih redova vojnika začuše se uzvici odobravanja, ali oni vrlo brzo zamukoše. Među vojnicima ponovo nasta podgurkivanje. Jedni su uzbuđeno pokazivali rukom nekud prema zidinama iza mete, a drugi su istezali vratove da bolje vide. Prigušeni žagor koji je tom prilikom nastao vrlo brzo prestade, a vojnici se listom ponovo okrenuše prema zapovedniku i Vinu. Zapanjeno i bez reči gledali su u sitnog Šumnjaka. Razlog za to bio je jednostavan: prva strela koju je Vin odapeo, za koju su svi smejući se mislili da je uveliko promašila metu i odletela ko zna gde, pogodila je baš tamo gde je i bila upućena - drugu metu naslonjenu na zidine! Ta meta nalazila se malo udesno u odnosu na prvu, ali više nego duplo dalje, na rastojanju od preko trista koraka. Pogoditi je uopšte na tom rastojanju bilo je gotovo ravno čudu, a Vinova strela zabola se svega nešto više od pedlja iznad crvenog kruga u sredini! Pitanje je samo bilo da li je veće čudo taj pogodak prve strele ili brzina kojom je Šumnjak uspeo da sa tako ubitačnom preciznošću odapne i drugu, dok je prva bila tek negde na pola puta?! Takvu brzinu i preciznost niko od njih još nije video, mada je u Striliji bilo vrlo veštih i brzih strelaca. Niko više nije obraćao pažnju na Vinov nizak rast i naizgled krhku građu. Svi su ga gledali sa najdubljim poštovanjem, jer su znali da pred njima stoji najbolji strelac u čitavom kraljevstvu. Pridigavši se polako sa lukom u ruci, Vin reče jasnim glasom:
- Bio si u pravu, gospodaru, ne poznajem baš najbolje ovaj luk. Nešto je krući i glomazniji od mojeg, pa su strele pogađale malo više nego što sam gađao, ali evo ovde ispred mojih nogu stoji pobodena i treća strela. Ti mi samo pokaži metu, a ja ću se već potruditi da moj sledeći pogodak bude kudikamo precizniji.
Na zapovednikovom licu jedva primetno zatitra smešak. Još juče u Siprilonu ispravno je procenio da je mladić rođen za ratnika, ali ovako nešto nije očekivao. Takvog strelca Strilija još nije videla! Nekakva toplina preplavi njegovo do tog trenutka u grču zategnuto telo, a napeti mišići opustiše se. Sasvim lagano on izdahnu višak vazduha koji je dotad zadržavao u grudima i oseti kako pritisak koji je osećao još od skupa na Hapestu popušta. Teret kojim ga je pritiskalo saznanje da njegov sin sutra kreće na tako opasan put olakša mu pomisao da će se između Kjala i kakvih god bilo napadača zasigurno isprečiti Vinove hitre strele.
- Neka nam u predstojećim iskušenjima tvoje ubojite strele pomognu da slavu Strilije učinimo još blistavijom! - Zapovednik priđe Vinu i svojom rukom visoko podiže njegovu desnicu. - Naše kraljevstvo ovakvog strelca još nije videlo! Živeo!
Okupljeni vojnici kao jedan podigoše desnice sa stisnutim pesnicama uvis i Srebrnim gradom utonulim u predvečerje prolomi se usklik iz stotina grla:
- Živeo!!!