ZIDAREVA TAJNA

Maštovite priče naših članova

Moderator: Earvena

 ZIDAREVA TAJNA

Postod Vladika u Uto Maj 11, 2010 12:07 am

ZIDAREVA TAJNA


Visoka prilika se sklupčala na uskom slamnatom krevetu, sa prekrivačem do brade. Zima je došla brzo. Udarila je oštro i jako. Nije bilo snega, ali su ga mrazevi već prizivali. I tako sklupčan nije mogao da se podvuče ceo, tako da su mu noge u iscepanim čarapama ostajale van pokrivača. Mrzeo je zimu i hladnoću. Još je bio mrak kada ga buka pomeri iz sna. Čuo se žamor i on skoči, nemarno prebacujući onaj isti kratki prekrivač preko leđa. Izete iz malene sobe i zagleda se u mrak.
- Ko je tamo?
- Ja sam pope, Milutin!
Grbava spodoba se klimavo dogega iz mraka.
- Bog s'tobom, šta tražiš ovde u ovo doba?
- Nevolja oče, nevolja.
Sveštenik ga uvede u sobu i smesti na stolicu kraj stola, na kome je stajalo parče hleba i jarko crvena jabuka. Upali kratku sveću i zagleda se u seljaka.
- Pričaj, koja je nevolja!
Milutin se nakašlja, skinu šubaru. Nešto ga je žuljalo, te se nespretno pomeri u stranu, ostajući da smešno visi na rasklimatanoj stolici.
- Nevolja je na putu oče. Došle su mi glasine da se aga Bećir sprema da nam dođe u posetu.
- Aga? Dolazi ovamo?
- Jašta. To sam čuo. A znaš da sam i prošli put bio u pravu, kad je u crno zavio pola sela. Kao je svu stoku pokupio i pola žita koje nismo sakrili.
- Znam, znam, da nije bilo tebe tada, bilo bi nam još gore.
- I Janko je bio samnom. Otrčao u donje selo da javi gazda Nićiforu! Šta da radimo, biće najkasnije do jutra ovde.
Sveštenik se zagleda u daljinu. Pomerao je usne i mrmljao sebi nešto u bradu. Seljak se nagnu napred, ne bi li čuo. Naposletku nestrpljiv upita.
- Oče Marko, što nam je činiti? Ako ne dignemo selo, biće nam duga, preduga zima.
Pop se okrenu ka Milutinu i više onako za sebe, ga upita.
- Šta će aga u ovo vreme kod nas. Uzeo je sve što je mogao. Nikada nije dolazio zimi. Milutine, ovo će biti veća muka nego što smo je ikada videli. Idi u zvonik, i zvoni kol'lko možeš. Ako selo ustane sa aginim ljudima u njemu, uzeće sve. Naći će, i odneće sve. Gladi će biti. Idi, idi, poitaj...
Milutin se brzo diže, natakari šubaru na glavu i vešto, za čoveka koji je teško hodao, nestade u mraku. Sveštenik zastade na momenat, teško uzdahnu, ugasi sveću i požuri za seljakom. Jutro je bilo blizu. Tanka lilnija svetla se pomaljala iza brda. Stigao je do velikih teških hrastovih vrata sa druge strane konaka. Nespretno je gurao veliki ključ u bravu. Naposletku se ču škripa i par metalnih udaraca u bravi, i on ih s mukom otvori. U podrumu je čuvao sledovanja za selo. Morao je da skloni koliko može. Mali džakovi su bili lak posao za nekog junošu, ali za sveštenika koji je dobrano zagazio u starost bili su muka. Vukao je koliko može, da ih barem izbaci napolje, da budu spremni kada seljani dođu. U tom se zvuk zvona prolomi. Pop se prekrsti, pozva Boga u pomoć, i stade još žešče vući. Nije prošlo mnogo, kad prvi dođoše Draganići. Otac sa dva stasita sina. Prihvatiše se posla i džakove odneše šumarak iza crkvenog konaka. Tamo je već bila pripremljena zemunica, baš za ovakve nevolje. Ubacivali su brzo. Dođoše i ostali. Brzo se skupiše i svako, bez reči, stade nositi, vući, gurati, koliko je ko mogao. Pop pogleda u belinu koja je navirala sa istoka. Strah se uvuče u njega. Zastade i pusti poveći džak, koji se odveza i rasu ceo po zaleđenoj zemlji. Priđe jednom golobradom dečaku. Oči su ga već izdavale i u polumraku ne vide koga je povukao u stranu.
- Slušaj me sada sine. Otrči do starog bora na velikoj čuki, i motri na drum. Odatle možeš da vidiš do same reke. Čim spaziš povorku aginu, ti brzo dođi da javiš. Hitaj oči moje, vremena je malo!
Vižljasti dečak otrča koliko ga noge nose. Sveštenika se nasmeja uglovima usana. Nada u njemu je tinjala, pretila da se ugasi, ali ovi ljudi, žene i deca, su mu ulivali snagu. Pogleda u nebo i brzo se prekrsti.
- Oče Marko!
Pozva ga neko od seljana.
- Izneli smo sve iz podruma, koliko ima na tavanu. U šumarku ima još mesta. Hoćemo li i to da nosimo.
- Jašta more. Ništa ne ostavljajte zlotvorima. Dobro je da je zamlja smrzla, ne vide se tragovi kud smo nosili.
U trenu se ljudi razmileše, noseći sve što je moglo da se sakrije. Radili su seljani, svi koji su mogli. Radili brzo. Tavan se praznio, a snaga tih ljudi nije nestajala. Svešteniku se činilo, da što su bili umorniji, neki inat se ulivao u srca i davao još volje, još snage. Treperava zora već se dizala, stvarajući dugačke senke. Sveštenik se nađe u senci krsta koji je padao sa crkvenog krova.
- Bože, ako treba, uzmi me, samo mi sačuvaj selo Gospode. Ne daj zlu na ljude Bože, propatiše već dosta...
Prekide ga neka vika iz daljine. Kreštavi glas je nerazgovetno odzvanjao.
- Evo ih, idu, dolaze! Dolaze!
Dečak je crveneo u licu. Pokazivao je u pravcu druma koji je izbijao ispod brda na kojoj je bila crkva. Kao po komandi seljani se razbežaše kućama. Sveštenik brzo zatvori podrumska vrata, pogleda okolo, i pohita u konak. Gledao je nestrpljivo kada će se prvi ljudi pojaviti. Nije čekao dugo. Video je agin barjak. Crveno zeleni, kako se klimavo okembesio o crnu motku. Navirali su ljudi, a iza njih i aga na vrancu. Sam đavo mu nije bio ravan. Uvijen u crveno na džinovskom konju koji je suktao paru iz širokih nozdrva. Išao je aga pravo ka konaku, ali sveštenik ostade zapanjen kada ne ugleda kola koja bi odnela žito koje bi uzeli. Verovatno kasne, zaostali su za kolonom, reče u sebi, ali osta neka sumnja, da je aga došao drugim povodom. Oko pedesetoro ljudi okružiše konak, dok je nekolicina pohitala ka centru sela. Aga dojaha do konaka, ali ne siđe sa konja. Gledao je okolo. Kao kakav lovački ker, njušio je vazduh. U tom se prolomi besni krik iz najcrnjih uglova njegove duše.
- Izlazi pope, vreme je da se ustaje!
Sveštenik malo sačeka, uspravi se i lagano izađe. Napravi se iznenađen što ga vidi, čak i malo ustuknu, kad vide kraj vrata ljude sa isukanim sabljama.
- Presvetli ago, kojim dobrom u ovo studeno vreme.
- Dobro nije pope, nimalo.
- Zašto, presvetli, šta se desilo, ko ti nemir u misli stavlja.
- Ti pope, ti!
Izvuče koščatu ruku iz krzna kojim je bila uvijena i uperi prstom u sveštenika.
- Usuđuješ se da mi tajiš. Meni!!!
Kriknu, a nekoliko golubova frknuše u strahu sa krova konaka.
- Šta to sakrih presvetli, nema u ovom selu ništa više da se sakrije. Gladujemo, nema ničega.
Aga se nasmeja, a široki hor njegovih ljudi mu se pridruži. Dugo su se kezili, više iskrivljenih besnih lica, negoli u smehu.
- Kažeš nema ničega, gladujete.
Aga spusti pogled i pokaza na zemlju.
- Gladujete, a imate da prosipate, nemoj mi reći da hranite golubove?
Sveštenik pogleda šta to pokazuje aga, i priđe ne bi li bolje video. Vide žito koje se prosulo iz džaka koji mu je ispao. Seljani ga nisu sasvim pokupili, vremena je bilo malo.
- Mnogo si mi pope nespretan, biće da te noge i ruke ne služe kako treba.
I dalje se cerekao. Naposletku siđe sa konja, dok mu se sablja klatila utegnuta srebrnim lancem o kaiš na boku. Priđe i dunu mu u lice.
- Kad te više ne služe kako treba, možda je bolje da ih i nemaš. Lako ćemo napraviti ovde čerek, da ti ih počupam.
- Radi što ti je volja presvetli ago, ovde nećeš naći ništa više. Odneo si sve što je moglo. Nemamo više ni nova stada stoke da zapatimo na proleće, ni semena da posejemo. Ako će te moja smrt smiriti, a ti učini što si naumio.
- Ma lako bi ja sa tobom, al' me neka druga muka muči, koju samo ti možeš da mi rešiš.
Teatralno se izvijao i kružio oko sveštenika, koji je pokušavao da ostane pribran.
- Ti znaš da ja ne praštam lopužama. Mnogo sam Srpskih glava natakario na bedeme. Jes da mi svi izgledate k'o lopuže, ali nije red da vas sve potamanim. Greota! Sećaš se šta si mi rekao onomad, kad mi ajduci pokraše zlato na drumu. Ti mi reče da nisi čuo ko je to uradio. Da u selu nema jataka.
- Jeste, tako beše. Istinu sam govorio.
- A što mi juče jedna lopuža reče, pre nego smo mu glavu rastavili sa telom, da je zlato u tebe na čuvanju?
Sveštenik posrnu kad ču agine reči. Uhvati agu za rukav i molećivo ga pogleda.
- Presvetli ago, ko god da ti je to rekao, laže. Pa i sam si rekao lopuža neka, baraba.
- Baraba? Jes more, bio je taj baraba. Pravo veliš, nego, kad se ovi moji dočepaju nekog. Taj uvek prizna. A za zlato ga nisam ni pitao. Reče, ajduci malog Radenka uradiše pljačku. A mali Radenko je iz ovog sela, il mi se pamet možda pomutila?
- Jeste Radenko iz ovog sela, ali ga niko ne vide, ima tome već tri godine.
- Pa niko ga i nije video, ali ti jesi.
- Jok ja presvetli. nijesam ga video.
- A kol'ko vidim i crkvu si sredio, slike si udario. Da ti možda anđeli nisu sišli i odradili pos'o? Il si zavuko ruku u vreću koju ti Radenko ostavio?
- Pa i sam znaš presvetli ago, da je narod sam pomog'o. Sami su skupili ko je kolko mogao. Zidare iz kraja smo doveli, a ikonopisac iz Smedereva stig'o...
- Mnogo si mi spetljan pope. Mnogo mi vrdaš nešto.
Prekide ga aga. Zagleda se u sveštenika. Izvuče kratki nož, i uperi ga u srce popu.
- Lažeš, a ja uvek znam ko laže. Crno je srce u lažova. Mog'o bi ti ga sad izvaditi da ti pokažem. A'l onda ne bi mog'o da mi kažeš de mi se dede zlato. Vidiš li moju dilemu. Što mi je činiti.
Aga se zamisli i nastavi da kruži oko sveštenika. Zastade na tren, i pogleda ispod oka, čas popa, čas na drugu stranu, na crkvu.
- A, evo rešenja pope. K'o da mi ga sam tvoj Gospod posla. Lepa ti ova crkvica. Mnogo lepa. Šta kažeš da je malo potpalimo?
- Nemoj presvetli ago, nije u mene to što tražiš.
- Znamo se ti i ja dugo. Dugo me ti lažeš. Dugo more. E pa sad nema više. Al u ime starih dana, daću ti vremena da se posavetuješ s'tvojim Bogom, šta ti je činiti. I'l ćeš dati dve iljade dukata i'l će ova crkva sutra u ovo vreme ogrejati moje ljude.
Aga se hitro okrenu, uhvati vranca za ular i vešto uzjaha. Konj poskoči ržući, prope se.
- Ču li ti mene pope, što ti reko'. Sutra u ovo vreme.
- Nemoj presvetli ago, nema dukata ovde...
Sveštenik pritrča, i stade ljubiti skute Turčinu.
- Sikter more stoko!
Izvuče nogu iz sveštenikovog stiska i udari ga po sred lica. Pop se sruči na smrznutu zemlju.
- Ako budeš bio sutra bez zlata, zatvoriću te u crkvu, kod tvog Boga kad je budemo palili.
Okrenu konja, i dobaci još jedan prezriv pogled na sveštenika. Krenu povorka za agom, dok pahulje prvog snega provejavaju. Sveštenik se okrenu na bok, dok su mu se suze skupljale u očima. Sa mukom se pridiže. Zubato Sunce se nadvilo nad brdima u daljini, stvarajući nestvarnu sliku. Sneg i Sunce, pomisli pop. Vrag i Bog su danas ovde, koji li će pobediti. Teturajući se, stiže do crkve. Pomilova dovratak, nežno. Primače otekle usne od aginog udraca i poljubi vrata. Uđe u mrak i mirise tamjana. Stade pred oltar i kleknu. Sklopi ruke i promuklim glasom od suza prošaputa...
- Oče naš, koji jesi na nebesima...
Za to vreme, jedna groteskna prilika se spuštala sa zvonika. Milutin pogleda u sveštenika u molitvi, i tiho se iskrade napolje. Okretao se da vidi ima li nekog u blizini, a potom pojuri niz brdo ispod kojeg je vijugao drum. Žurio je koliko su ga krakate, nesrazmerne noge nosile. Povremeno bi zastao da uzme vazduha, ali već sledećeg, k'o da ga same aveti gone potrčao niz drum koji je vodio iz sela. Hitao je ka susednom selu. Za neko vreme, vidno umoran, stiže do prvih kuća. Selo pusto. Nigde nikoga. Poneki lavež nekog kera, i zlokobni vetar. Stiže do visoke kapije, za koju se prihvati da dođe do daha. Pogleda oko sebe, ne bi li video nekog da ga posmatra, ali kad ne vide nikog, hitro zamače u dvorište. Kuća velika, sa iscepkanim drvima ispred ulaza. Milutin pokuca tiho, i umornim glasom pozva.
- Milomire, o Milomire. Pomoli se, imam loše vesti.
Ništa se ne ču. Kad seljak krenu da pokuca još jednom, vrata se otškrinuše.
- Pa to si ti nevoljo, Milutine.
- Jes ja sam. Imam loše vesti, puštaj me unutra.
Vrata se otvriše, i seljak se provuče unutra. Stajao je ispred visokog vrlo snažnog čoveka. Od svog zidarskog posla, narastao je Milomir u najvećeg čoveka u selu. Nije mogao imati više od 40 godina. Gromadni čovek ga nežno uhvati za rame i pokaza mu da sedne.
- A, kad si ti to Miluitine dobre vesti donosio? Molim se Bogu svako veče da te ne ugledam što duže, ali ovog puta mi nije uslišio želju. Kakve su to grdobne vesti, a moj Milutine?
- Zlato je u opasnosti!
- Kakvoj opasnosti budaletino, nema sigurnijeg mesta, nego sirotinjska paorska crkva!
- Tako je i trebalo da bude. Da zlato pričeka godinu-dve, dok se aga oladi od njega... Ali agi neko rek'o di je zlato.
- Kako more!!!
Milomir skoči, i uhvati gosta za krajeve dronjavog gunja.
- Šta to veliš? Ko je rek'o.
- Ne znam ko, ali sam čuo. Bio sam u zvoniku, sakrio se i čuo sam sve što su govorili.
- Ko je govorio, ma pričaj pašče jedno...
Milomir, crven od besa, poče šamarati grbavca.
Milutin se otrgnu i poče na brzinu pričati šta se desilo u gornjem selu. Ispriča sve u detalje. Milomir se malo smiri, i stropošta na stolicu, koja se opasno iskrivi pod njegovom težinom.
- A tako smo bili blizu.
Zidar promrmlja sebi u bradu.
- Ko mi je kriv što sam zlato zazid'o u duvar, kad će i duvar sa zlatom u oganj.
- Čakaj malo, ne budi na kraj srca, nije sve izgubljeno.
- Makar si mi ti tu, da i tebe u neki zid zazidam, ko me nagovori da tebe poslušam.
- Ma došao sam da ti kažem, da će aga tek sutra u zoru opet doći. Po zlato, ili da je zapali, svejedno mu je. A, dok aga dođe, u crkvi nema nikog, do onog starog popa. Možemo da zlato iskopamo pre nego što se Turčin povrati.
Mlomiru zacakliše oči.
- Pa što ne pričaš đavole, da u crkvi nema nikog.
Milomir poskoči, uze gunj i šubaru i taman krenu da se oblači, kad Milutin skoči i uhvati ga za ruke.
-Ma ne sada, jesi li poblesavio. Kud ćeš u po bela dana da vadiš zlato iz crkve. Noć kad padne, tada ćemo.
- Ne drži me mesto. Sad bi poit'o da ga iskopam iz zida.
- Znam, i ja bi, ali mora se čekati. Čekali smo godinu dana, možemo valjda još malo?
Smiriše se nekako, posedaše za sto, i tako ostaše do same večeri. Bez reči. Tišina debela ko jutarnje magle. Veliki čovek po rikama prebira drvenu kašiku, dok mu iz očiju sipa nemir. Grbavac, šmrca, i povremeno zateže učkur na suknenim pantalonama. U jadno doba Milomir ustade, poglednu kroz uski prozor, i bez reči se spremi.
- Vreme je, ajde ustaj!
Dve nesrazmerne prilike, ikoračiše u noć. Sneg nije prestajao da pada celog dana i celi krajolik se sledio. Pohitaše kroz škriputavu belinu i zamakoše u tamu. Milutin je s mukom morao da ga prati. Dok bi uradio jedan korak, grbavac bi napravio dva, ali su ga muka i pohlepa vukli da drži korak. Napokon, negde u pola noći ugledaše krst na crkvi. Avetinjski se izdizao nad snegom, koji je sijao na mesečini. Kao dva vuka, što se prikradaju, nečujno se dovukoše do ulaza u crkvu. Kroz prorez na vratima videše slabu svetlost unutra. Milomir uhvati grbavca za vrat i koliko je tiše mogao procedi kroz zube.
- Ti reče da nikoga neće biti.
- Ma to je samo popo unutra. Nemoj mi reći da ga se plašiš.
Na to Se milomir naceri, i tiho otvori vrata. Uz škripu vrata i tresenje opanaka od snega, stupiše unutra. Sveštenik sa uplašeno okrenu, i začuđeno pogleda u pridošlice.
- Milutine? Jesi li to ti Milomire? Ne vidim dobro, ali kad neko toliki uđe ovde, to mora da si ti.
- Ja sam oče Marko, ja sam.
- Otkud ti u ovaj zao čas?
- Zlo i mene natera da po noći odim k'o vampir. Ali kad se mora mora se.
Nije ni zausti da ga pita šta se desilo, kas Zirad svojom ručerdom dokači sveštenika, i ovaj se strovali kraj oltara, kraj koga se do malopre molio.
- Kakav je ovo čovek. Ostavio sam ga u molitvi i zatek'o ga u molitvi.
Reče Milutin.
- Al' mu od molitve nema vajde. Ajde bogalju, privati se posla. Nego moram da ti priznam, da si se lepo more dosetio, da sve ovo svalimo na Radenkove ajduke. Onoga nikad neće uhvatiti, a koliko čujem, taj je prebegao u Bosnu. Kraja mu niko ne nađe, što je nama u prilog.
Isceri se i iz gunja izvadi džačić. Izvadi dva čekića iz džaka i pruži jedan Milutinu. Priđoše levo od ulaza, i postaviše sveću na ivicu drvene grede iznad njih. Svetlost obasja zid, sa kojeg se kezilo rogato biće crnih zuba, sa krilima. Pored njega avet u crvenom, koja vilama bode ljude i baca ih u grotlo pakla. Stotine islikanih ljudi, koje su spodobe kidale, čerečile. Dva čoveka se zagrcnuše kad videše prizor, zastadoše na tren.
- Gde baš onaj slikar iz Smedereva, nađe da nacrta đavole na mestu gde treba da kopamo? Ih, ruke mu se osušile. Milomiru zadrhta ogromni čekić u rukama. Milutin ustuknu i zađe iza zidara, samo mu nos proviruje iza širokih pleća.
- Šta misliš prijatelju, 'oćemo li i mi da završimo ovako?
Upita bogalj, koji se odvaži malo, te izađe iz senke iza zidara. Ovaj ga pogleda ispod oka, uhvati ga za vrat i privuče ka zidu.
- Što, da se nisi uplašio od malo boje i kreča.
Pusti ga i prezrivo odmeri. Dok se Milomir, spremao da zamahne i udari, Milutin se zagleda u krilato čudo sa slike. Zeleno, sivo. Crnih zuba i crnih očiju. Krila širokih, povijenih u stranu. Dugačkih koščatih ruku, sa izduženim prstima, na čijim krajevima se nalazile povijene kandže. Zagleda se Milutin, i vide kako iz crnih usta spodobe proviruje crveni jezik i palaca. Kriknu, da se krv zaledila u žilama, ali kasno beše. Stvor mu uzvrati pogled, izlete sa slike, i povuče za sobom i zid iz kog dukati poleteše i prosuše se po podu crkve. Kasno se Milutin štitio rukama. Stvor je bio brži i odgrize mu lice u jednom zalogaju. Bogalj pljasnu na leđa među dukate. Stvor odlete prema tavanici i okači se na jednu od greda naglavačke. Milomir, beo u licu, gleda, čas u stvora, čas u Milutina. Dahće i ječi. Skupio se, pogrbio. Nema ga pola od onog štro je bio. Sakri se iza stuba, i jače stisnu čekić. Stoje tako, i gledaju se. Niko se ne mrda. Odmerava Milutin koliko ima do vrata, da se pokupi iz ove đavolje rabote. Daleko je, stvor će ga zaskočiti dok još i ne dođe do vrata. Stvor se kezio, i palacao jezičinom. Oblizivao se, Milutinova krv se slivala niz njega i kapala po podu ispod. Ne može da čeka Milomir, mora nešto da uradi. Umiri se malo, pa kad skupi dovoljno hrabrosti, skoči koliko je mogao i pohita ka vratima. Stvor se baci sa tavanice, i taman da mu zarije svoje kandže u leđa, zidar vešto odskoči u stranu i zakloni se iza drugog stuba. Vrišti i psuje zidar, a stvor se smeje. Odjekuje crkva. Milomir beži od stuba do stuba, a stvor za njim. Igraju oko stubova. Zidar ače na stvora, ovaj mu se plazi. Zamahne on i čekićem, ne bi li stvora udario, ali je ovaj mnogo brži. Ni prići da ga dokači. Ne ide više ovako. Milomir se zamorio. Ako ga stvor još malo izmori neće imati snage ni da beži, a kamoli da dođe do vrata. Skupila se neka hrabrost u njemu. Narogušio se i sve frkće na stvora. Mami ga. I kad oseti da nema kud više, pokuša da se baci ka vratima, ali mu se opanci okliznuše o dukate rasute, i on se koliko je dug opuži po podu. Imao je taman toliko vremena da se okrene u trenu kad mu se redovi oštrih crnih zuba zabiše u lice, kad oseti kako ga stvor kida, kad se pridruži Milutinu. Tajac nasta. Sleže se prašina, stvora nestade. Rasplinuo se u maglu koja se podvi pod vrata crkve i nesta u belini zore. Samo se jedan stari pop budio sa glavoboljom. Jedva se pridiže na bok. Dopuza do stuba i malo po malo uspravi. Umal' se nije srušio kad vide dva trupla bez lica kako se hlade na studenom podu, optočeni dukatima. Priđe im, i umalo ne klonu, kad prepozna Milutinovo i Milomirovo telo. Zaplaka starac i sruči se na kolena. Ridao je ko dete, dodirivao beživotna tela, ne bi li sebe naterao da misli da je sve ovo samo još jedan san. Zamaglio mu se vid od suza, zaboravi sveštenik agino obećanje. Jutro se nadvi nad selom, i on začu topot aginog konja. Cela povorka stigla. Smeju se agini ljudi, dok i sam aga ne progovori.
- 'Ajde pope, vreme došlo da te šaljem Bogu na istinu, ili si mi pronašao štogod zlata.
Zasta na trenutak, spusti pogled na dukate rasute. Šakama ih zagrabi, onako umrljane od prašine i krvi. Zaplaka još više, podiže pogled i zajeca...
- Oče naš koji jesi na nebesima...
Vladika
Korisnikov avatar
Član
Član
 
Postovi: 10
Pridružio se: Ned Apr 24, 2005 11:48 pm
Lokacija: Uzice

 Re: ZIDAREVA TAJNA

Postod draganče u Uto Maj 11, 2010 8:48 am

Dopada mi se i zanimljivo je sve do trenutka kada Turci dođu u selo.
Ostatak priče si nekako zbrzao, spapunjao, kao da si hteo da je završiš pošto-poto. Kraj mi se ne sviđa.
Ali, sve u svemu :$ok:
Korisnikov avatar
Član
Član
 
Postovi: 1557
Pridružio se: Uto Jun 29, 2004 11:35 pm
Lokacija: Držmikurevački Potok


Povratak na Priče

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju

cron