od Mo u Ned Dec 05, 2004 2:22 am
Proleće, ako se zadrži samo nedelju duže od svog trajanja, počinju čeznuti za letom da okonča dane neprekidnih obećanja. Leto se pak uskoro počinje znojatu za nečim što će potisnuti njegovu vrućinu, a čak će se i najbogatija jesen na kraju umoriti od otmenosti i bolovati za maglom, oštrom hladnoćom ko će ubiti ubiti njiovu plodnost. Čak i zima - najoštrije godišnje doba, najneumoljivije sanja, dok februar puzi, o plamenu koji će je trenutno otopiti. Sve se stvari umaraju s vremenom i počinju tražiti neku suprotnost da se spasu od sebe samih.
Klajv Barker - Hellraiser
Šta je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizma i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče pre božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovek koji ne spava, odbija manje više svesno da ukaže poverenje bujici stvari.
Margerit Jursenar – Hadrijanovi memoari
Ako razumem zašto Sloveni za svaki postupak razloge kopaju po nebu. Nikad sebi ispod tura. Uvek to mora biti nešto veliko i univerzalno. Nikad malo i lično.
Čovečanstvo koje bi umiralo postepeno, ličilo bi na samrtnika koji vas i posle godinu dana dočekuje doručkovajući konjak. Ako vas je prvi put i rasplakao, drugi put se prosto pridružujete terevenki.
Ono što se nasleđuje, prosečnost je. Kao i u prirodi, ne nadživljavaju najjači. Najjači i najslabiji nestaju. Ostaju oni sa zlatne sredine, oni prosečni. Prosečnost se uvećava: postaje sve prosečnija, jer u prosečnom svetu nestaju najmanje prosečni, a ostaju oni koji su to najviše. Ostaje čovek za jednu sezonu, prosečan otpadak vrste.
Svet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.
Kad čovek ostane u mraku, ne traži onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću.
Borislav Pekić – Besnilo
...........................................................
http://www.edemo.co.rs/...................................