bezvizni režim - godinu dana kasnije

[Maglor the Minstrel]

Ok

[NothingMan]

A ko Zapad tera da drže granice otvorene? Nemaju oni nekoga ko mi njih. Oni to sami rade. Eventualno ih može tera tiekonomija i biznis, al' ko ih jebe što ne mogu da kontrolišu proces koji sami podstiču i sprovode. Potrebna im je armija luzera iz luzerskih zemalja da jeftino šljakaju, pare oči i ostavljaju neku siću. Mi, sa Balkana, nismo smetali nikome dok su naši gasteri dizali sa Turcima pola Nemačke. Sad im se čaša malo prelila, tu je i seka, šta sve ne, terorizam, dža bu, dig'o se nacionalizam, pa je sad to neki problem. Rešavaju ga, i to odavno: odvajaju kukolj od žita, deportuju, proteruju, prevaspitavaju (light verzije genocida), imaju mini konc logore za imigrante, dižu nivo kontrole i stisak panduracije, i sl. No ne znam što bi mi sad dizali dževu oko toga. Ko to jebe. Dajte nešto o putovanjima.

[sunshine]

da, ajmo o putovanjima...

ja sam veliki ljubitelj putovanja. oduvijek živim sa uvjerenjem da imam pravo na čitav svijet. da imam pravo da ga vidim, omirišem i probam, da je dat nama ljudima da ga uživamo, koliko želimo i možemo. obožavam dokumentarce o dalekim predjelima, neobičnim narodima i starim civilizacijama. svijet je sa svim svojim stanovnicima, otrovnim žabama, čarobnim orhidejama, beskrajnim pustinjama, deponijama i serijskim ubicama upravo taj svijet, moj svijet, jedini koji imam.

kad putujem, želim putovati kao radoznali čovjek. ulazim u diskoteke, ruševine, vatrogasne stanice, muzeje, parkove, idem na pijacu, i što se više mogu ponašati kao da tu živim, to sam srećnija. ne koristim aranžmane, a od smješaja očekujem da je čist i suv. sad kad razmislim, uvijek bih prvo naučila reći "dobar dan" i "hvala" na tom jeziku, jer to je, zapravo, prvi znak "aj kam in pis".

u maleziji je, na primjer, nekulturno koristiti kažiprst za pokazivanje. jede se indijska, kineska, japanska, malajska i zapadnjačka kuhinja, i sve je ljuto. ananas je božanstven. banane su manje i opojnije, i pomalo imaju ukus kao zagoreno mlijeko. pored kuala lumpura, predivnog, pola futurističkog, a pola orijentalno ludački šarenog grada, postoji poseban grad za vladine uposlenike. zove se putradžaja, intelidžent garden siti. nalazi se tridesetak kilometara od KL, i izgleda kao ilustracija za neku bajku. ulice, klupe, vrtovi i bašte, stambene zgrade, bulevari, pošte, banke, sve izgleda kao nečiji dnevni boravak. besprijekorno čisto, bez grafita, smeća, nečeg počupanog ili prljavog. bandere su dizajnerske, nad šetalištem pored vještačkog jezera napravljenog za potrebe ljepote vise okačeni baldahini, da te ne ubije sunce. to je otprilike, kao da u knez mihajlovoj imaš perzijski tepih da ti je udobnije biti beograđanin. umrla bih a ne bih znala da na planeti takvo nešto postoji. u drogerijama se prodaju proizvodi slični našim, nivea, džonson i dove, ali da svi, čak i sapuni, imaju dodatke koji izbjeljuju kožu. svi žele biti bijeli. u zemlji u kojoj muškarci nose cipele 39, povela sam svoja 43 stopala na fut masaž, i zapao me albino kinez. skinuo je rukavice, i masirao mi stopala sa takvom ljubavlju, kao voršipuje neki sveti gral. kupala sam se na tropskoj plaži, gledala svitanje okružena majmunima i kakaduima, i plesala sa malajskom kraljicom.


amerikanci se toliko odmiču da te slučajno ne okrznu u prolazu, da polako stičeš dojam da si šugav. govore ekskjuzmi u samoposlugama čak i kad prolaze na udaljenosti od metar. bila sam u bostonu, u salemu, jela sam klem čaudr u mejnu i kupovala najljepše insens štapiće u nekakvom usputnom liker storu u nju hempširu. bila sam i u njujorku, dva dana, od čega je drugi bio sent petriks dej. njujork je zaista sve ono što si mogao da zamisliš, pa još nešto. u njujorku, kako god da izgledaš, izgledaš kao tipični njujorčanin. mislim da je to ultimativna odrednica svjetske fakin metropole. prepješačila sam menhetn do aper vest sajda, prošla kroz central park, bila sam u momi, vidjela sam pikasa, i vorhola, a igrom slučaja sam i dvodnevni zatvor svečano okončala u veceu muzeja bila sam u grand central stješn, onoj stanici iz Kuma kad se kolica kotrljaju niz stepenice, mala kao miš, zablejana u tirkizno nebo na plafonu sa zlatom iscrtanim sazvježđima i mitološkim prikazama. slikala sam se ispod sata na kojem piše, the Sun, it shines for all. naredni dan sam sa žuljem na nožnom prstu koji je bio veći od samog prsta, sa hiljadama crnaca, bijelaca, kineza i vanzemaljaca okićenim u irsku zelenu, djeteline i kiss mi ajm ajriš bedževe, bila dio najveće svjetske parade.


talijani prave predivne sajmove starudija po ulicama grada, uživaju u "epi aur" i imaju nenadjebiv osjećaj za lijepo. u italiji je sve lijepo, i žardinjera, i klupa, i zvonce interfona. veneciju sam obišla u savršeni majski dan, a uz ručak i domaće vino sam gledala kako se klinci na ulici igraju fudbala, i kako nema prolaznika, u odijelu i šminka cipelama, da ne skoči za loptom ako mu se slučajno ispriječi. provela sam dan u spa milano, pedeset evrića, frotirne pape, voće i jogurti i sve moguće vode, saune, pilinzi lavandom i čudesa, čitav dan. kad se umoriš od banjanja, odeš u neku od četiri sobe, vatra, zemlja, vazduh, voda, i spavaš. spavala sam u vodi, na toplom vodenom krevetu, na plafonu su igrale slike potočića, kapljica na površini vode, a iz zvučnika zvuci vode, tiho, da se ne upiškiš u snu. sa prijateljicom sam ušla u duomo, jednog blještavo sunčanog dana, i kad sam ušla bila sam potpuno slijepa. ogromna je i tamna i čudesna je ta crkva. i baš taj dan, svečana svita ulazi, proslava četrdeset godina ukrajinske pravoslavne crkve u milanu, otvaraju se vrata, ogromna i visoka, i ulazi blještava svijetlost. potom povorke domaćina i ukrajinskih gostiju, monasi i fratri, svi sriktani i svečani, i među njima ukrajinski partijarh. ova moja i ja stojimo među onim klupama, a patrijarh, kad dođe do nas, načini rukom krst u našem pravcu, onako neupadljivo. od čitave crkve, samo nama, skontasmo da se braća srbi njuše, gdje god da se nađu
tako blagoslovljene, odemo u susjednu zgradu, na epi aur, da u ravni sa krovom duoma uživamo u 154 sveca pocaljena na 154 kitnjasta tornja. čini ti se da je čitava jedna vječnost potrebna da se to sagradi, da je nemoguće, a opet, za par eura srkućeš mohito i jedeš neke talijanske pizdarije od finger fuda i sve ti je potaman. a onda se ispostavi da sjedimo tik do nekog poznatog fudbalera, kofu, kafu, tako nekako. nije da ti je bitno, al ti je drago.

holandija ima jako čudnu arhitekturu. zid se prelama po različitim uglovima, sve je ukoso i nahero, a sve funkcioniše. nema zavijutaka i puno boja, sve je igra kocke i svjetla. do stanova se dolazi spiralnim stepenicama, kao da se penješ uz minaret, uskim da jedva jedan debeli čovjek može da se popne. namještaj se unosi čekrkom kroz prozore koji su tako veliki da maksimalno koriste svjetlost koje je na sjeveru manje nego kod nas. to tek vidiš kad odeš, kako je čudno. kako nebo nije isto i ne ponaša se isto na svim dijelovima planete. puno krkljaju kad pričaju i slabo šta možeš razumjeti. trava je divna, ali je treba kupovati po kofišopovima iz kvartova, po mogućnosti preko nekog od lokalaca. u kofi šopovima je zabranjeno pušenje cigareta. ponegdje, u stambenim kvartovima, na ulici stoji znak prekriženog džointa. kurave su mahom azijatkinje i izgledaju odlično. svi voze bicikl, auta je vrlo malo i zrak je čist. pošto je sagrađen na pijesku, svako drvo je presađeno i ima svog doktora. holanđani su provalili štos sa biljkama i svaka je kod njih srećna. ne koriste se zavjese i sa ulice ljudima najnormalnije gledaš u dnevni boravak. oni najnormalnije žive u tom dnevnom boravku i ne obraćaju pažnju na tebe. turisti se ponašaju kao kreteni, puše u samoposlugama, krevelje se i povraćaju, vise sa krovova i uopšte šize kao da su otkrili ameriku. holandezi to sve uredno trpe. grad je pun pisoara. limenih spirala u koje se zavučeš i šoraš u čvor na pločniku. vide ti se cipele i mlaz. to je samo za muškarce i smrdi.

...

ok, stvar se otela kontroli, ali neće valjda niko zamjeriti.

htjedoh reći, svijet je svijet, raznolik i čudesan, i što ga više otkrivaš, to si svjesniji hermetičnosti, nekakve obavezne ograničenosti čovjeka koji poznaje samo svoju sredinu. čovjeka koji odbija vidjeti dalje i više i drugačije. kao sve velike stvari, učini da se osjetiš malim, ali istovremeno, osjećaš da je to tvoje mjesto. da su sva tvoja kurčenja kurčenja samom sebi, sva vajkanja gubljenje vremena, i sva nametanja svog besmislena. shvatiš da su lijepo i ružno, dobro i zlo, čudno i normalno, rastegljivi pojmovi, te da sve što znaš je samo tebi kao takvo jasno.

"zapad", "amerika", "kina", sve su to apstraktni pojmovi dok ne izađeš na teren. a potom postaju zemlje, prostori i narodi, samo ljudi, sa svojim znanjima i vještinama, problemima i opasnostima.




ok, maj nejm iz sanšajn en aj em a tripoholik.

[NothingMan]

Podseti me na "Pater nostri" od Prevera.

[sunshine]

grejt majnds tink alajk

[deedee]

[sunshine]

skuza mi dir didi, nadoknadicu ti to aj promis!

a stosetice ovog za posao, pare i to...dok nisam pocela raditi na poziciji rukovodioca, menadžera, koordinatora i svih tih funkcija, nisam ni slutila koliko je prosječan čovjek neraspoložen za rad. niko bre neće da radi! obzirom na sveopštu kuknjavu, reko bi čoek ljudi raspoloženi, al posla nema, sitne pare i tako to...kad ono trt, ima posla, jašta radi, samo nema radnika.

ja se recimo satirem od posla. trenutno radim kao tičer za osoblje ministarstva do 5, a od 5 kao prevodilac. skoro svaki dan prevedem oko 6-7 stranica teksta, te tako imam praktično dva full time džaba. para ne fali. umora i mijalgija takođe.

neki dan se javi potreba za prevodiocem za italijanski, plata 1200 evrića, za nato snage trenutno locirane u travniku. to je malo više od sat vožnje od sarajeva. nake pizdulje što se non stop grebu za dopune, a eto govore taj talijanski dovoljno za potrebe ovog angažmana, prosto nisu zainteresovane.

imam drugarice u bg sa diplomama što rade za 400-500 eura što je jedva dovoljno za život. djeluju hipnotisano, prihvatile su da to tako mora, sem ako nešto muljaš ili ti je ćaća neko.

po mom skromnom mišljenju, nije dovoljno biti samo vrijedan ni samo pametan. znanje, trud, klikeri, praćenje ekonomske situacije, znati pravo vrijeme i pravo mjesto, i nema fule. para u svakom slučaju ima.

bila sam i izbjeglica i imigrant i većina i manjina, bila sam i gladna i bosa, i nakon svih tih valjda neophodnih demisfitikacija, skromno bih poručila svima koje ovo zanima - samo vrijedno i mudro i sve će bidne džaaaaast fajn

[Namo*Mandos]

To sto je merkelova izjavila jeste opasno, ali ona se ipak ne pita toliko niti je njena rec amin.
Proces "integracije" (mrzim tu rec) nije uspeo na vecini, ali na nekima jeste na ovaj ili onaj nacin.
Po sredi je vecito taj fuckin' jezik koji doseljenici ne mogu da savladaju, pa su zato neki prestali da se trude, ako su se uopste trudili.

Jedan moj prijatelj holandjanin, inace veoma liberalnih shvatanja, kaze da je vuk pojeo magarca i da ga vise ne interesuje background tih "mladih ljudi", iz kakvih su porodica potekli i sta je zapravo uzrok njihovog huliganskog ponasanja, vec zeli da se njihovi postupci sankcionisu i maksimalno kazne!
( zvuci poznato?)

Ne zeli da ga niko vise - u zemlji koja je izmislila slobodu - gleda popreko na ulici,u smislu "kako se samo usudjujes!", kad prodje sa svojim deckom drzeci se za ruke, niti da cuje jos jednu pricu o poznaniku koga su pretuli mladi marokanci jer je stjuard, a oni sjuardi su pederi! itd.

[sunshine]

a i nekulturno je upadati tako u države i mlatiti ljude zbog svojih išjuz

[alcesta]

Ja još nisam išla nikud bez vize, zato što bez nje može kad se šetaš za svoj groš, ali kad ideš sa stipendijom ili tako nečim onda sve po starom... Ali super mi je sama ideja da mogu da skoknem tu preko makar do Barija za vikend brodom (tj. kad vrate brodove s remonta ) i da ne moram da upisujem kojekakve kurseve da bi me pustili, pošto se grozim aranžmana i nameravam da vidim šta ja hoću kad ja hoću. Već planiram neka putovanja od 10-15 dana, za to bi bilo para, a ranije nije dolazilo u obzir da se maltretiram po ambasadama za bilo šta kraće od mesec dana. Da ne pominjem što više ne moram da idem u italijansku policiju i maltretiram se sa redovima i formularima za boravke kraće od 3 meseca. A i otiske su mi uzeli već odavno, i to obe šake. Plus, na granici ti sad samo lupe pečat i prođeš, ništa ni ne pitaju, a ranije su mi kofere pretresali i proveravali po 10 puta pasoš i vizu.
Sve u svemu, nameravam da ovo iskoristim prvom prilikom, samo vremena fali, a sad preko neta može da se organizuje nešto za ne mnogo para.

[Namo*Mandos]

[GreyWolf]

Mongolija <3 :sigh: