od Namo*Mandos u Sub Sep 05, 2009 11:12 am
------------------------------------------
Ova moja izjava ga je jos vise zacudila i zbunila. Poznavao je svoje dvoriste dobro - kao svoj dlan, ovde je odrastao, ali nesto sam ja tu promenio od jutros, nesto sto ranije nije bilo. Da li je to kamenje koje je navuceno na obalu, utisak da je korito potoka dublje nego ranije ili sam to mozda samo ja i moje prisustvo u njegovom okruzenju, njegovom domu, u njemu samom? Jak je bio dosta mudar covek. Njegovi instinkti su se medjusobno dodirivali i naslucivali moje, ali je on to primecivao tek kao neki zaboravljeni san.
Izasao sam iz vode, stavio ruku na rame i rekao mu
- Doji, pokazacu ti.
Posao je zamnom i ja sam ga doveo do ulaza u dvoriste pred puta kroz koji sam prvi put usao. Okrenuo se ka kuci i izgovorio na njemu najrazumljivijim jezikom:
- Zemlja je sada suva i tvrdja. U ovom delu gde stojimo nece ti nicati nikakva trava, osim dole kraj potoka. Voda zaobilazi tvoju kucu u polukrugu i delom se talozi duboko ispod i tako ce biti mirna postojna. To ce ti doneti mir i potrebnu cvrstinu u kuci koja je u samoj sredini. Ovamo, na levoj strani gde ti je stala i gde ti je basta, zemlja ce biti plodna, jer je blazena iznad tog taloga vode koja su ispod. Sa te strane snovi su takodje blazeni. -
Onda sam se okrenuo prema njemu:
- Nemoj se plasiti tuge i bolesti. Sada si ti gospodar svog prostora u potpunosti.
Jak je samo stajao, slusao sta pricam i sve to zamisljao. Onda je izgovorio jedva cujnim glasom:
- Otkud ti to znas? -
- Meni se sve to samo ukazuje - rekoh mu, - kao sto si ti sve ovo dobro razumeo o cemu ti sada govorim. Haj'mo opet dole da ti pokazem.-
Zaobisli smo kucu i stali pravo iza nje kod mesta gde se potok odvajao od granice sa njegovim dvoristem.
- Ovako ce moci jos dugo da stoji, ali ako zelis da ti kuca bude uvek cvrsta, moraces nekad da usmeris misao na ovo mesto, tu gde se potok odvaja i tece dalje od tvog dvorista. Onda ce se sve dobro drzati.Ovo ce biti mesto gde ces moci najbistrije da razmisljas.
- Ali zasto? - upitao je jos uvek u cudu.
- Da bi bio gospodar svog prostora, ovog prostora na kome zivis. Odavde, iz tvoje kuce, ti se okreces ka ostalom svetu koji te okruzije u ravni zemlje i vode -
Ovo mu je sada bilo manje jasno, ali nije trazio dalja objasnjenja. Bacio je pogled preko dvorista, okrenuo se opet ka meni.
Moj pogled se iz nasmejanog pretvorio u isti kao sto je njegov pogled postajao, pun nemira i ozbiljnosti zbog onog sto ce mi reci:
-Ti, ti nisi sa ovog naseg sveta kad tako govoris. Znao sam ja odmah da nesto...-
- Jak! -, pomislih tada da mu pridjem blize.
- Otkud znas moje ime?! - Krenuo je korakom u nazad. - Ti si... -
Nisam smeo da dozvolim ovu situaciju. Jak je poceo polako da se gubi. Nisu ga dotakle toliko moje reci, koliko moja zelja da me on sto bolje razume. Zadrzao sam ga cvrsto na tlu i prisao mu opet stavivsi ruku na njegova ledja, kako su to u ovom selu ljudu radili kad zeleli da pokazu dobronamernost.
- Jak, ja zelim da ti budem prijatelj, hteo sam samo da ti pomognem oko nasipa -.
Ovaj moj cin ga je vratio u njegovu stalnu realnost. Uspeo sam da mu zaustavim strah i povratim osecaj da je svoj na svom posedu i da je zato cvrst.
Hteo sam da mu ponovo probudim mudrost i znatizelju, a sebe opet nacinim obicnim covekom cijom sudbinom on i dalje upravlja.
- Jel umes da lecis? - upitao me je, sto je meni opet vratilo osmeh na lice. Umesto odgovora, skrenio sam pogledom sa strane ka putu kako bi on obratio paznju na zvukove koji dolaze iz daljine.
Ti zvukovi su bili zvukovi nevestog pevanja i nevesto odsvirane melodije. Ovo je u meni gotovo izazvalo smeh, ali u sledecem trenutku moj osmeh se povukao, u zabrinutost, povorka muzike i veselja je bila blizu. Otrcao sam ponovo gore ka ulazu u drvoriste, Jak me je pratio. Stali smo ispred kuce ne zeleci previse da se priblizimo putu gde ce ovi ljudi proci. Zvukovi su zvonili kao u ehu, onda su postajali sve odredjeniji i prepoznatljiviji. Bili to svatovi i mi smo mogli sve jasnije da ih vidimo.
- Cudno je za vas ovo vreme za vas Jak, moj prijatelju. Svako trazi neki lek da bi razbistrio tezinu gustog vazduha koji se talozi svuda oko vas -.
Svatovi su prolazili pored kuce i okrenuli se pozdravljajuci Jaka kroz pesmu i veselje. Jak im je na to odgovorio mahajuci rukom i veselim, ali namestenim izrazov lica koji je trebao da pokaze kako se i on sa njima raduje. Medjutim, nije mogao istinski da se raduuje, isto kao ni ti ljudi u svatovima. Nije sada mislio o meni, vec o njima i svima ostalima u selu i njihovom zivotima.
- Ono sto ti vidis nije samo tvoja briga -, rekoh mu, - ali pogledaj malo bolje. Pogledaj ovu mladu devojku koja se udaje. Ona je u svojim mislima na nekom drugom mestu. Ona cezne za bezgranicnom slobodom, ali i za paznjom koju je kao dete dobijala i koja joj se sada cini zauvek izgubljenom. Misli da nema drugog izbora, a ni hrabrosti da samo posilja na to i da se nada. Danas je prvi put je namirisala vazduh koji svi vi disete i to je u ovom momentu uzasava. Njen verenik je jos uvek decak. On veruje da sve ovako mora biti, jer su ga tako naucili.Ona ce mu uskoro pokazati gde se nalazi. Koliko njihov svet razlikuje od tvoj Jak?"
Okrenuo sam glavu ka njemu dok je on stajao ozbiljan i jos uvek zagledan u prolazecu povorku. Nikad izgovorene recu su konacno izasle iz njega:
- Nase selo se promenilo - rekao je, - mnogo toga je zamrlo u nama. Ne samo kod nas, vec celu zemlju, mozda. Dosla nam je neka tuga, a uz to i...neka cudna bolest. Svet oko nas je postao kao neprijatelji i pritiska nas sa svih strana. Ljudi su se medjusobno razisli i postali usamljeni. Niko vise nije srecan ko sto je nekad bio.-
Zvukovi su se utisavali, tada je pogledao u omom pravcu, dao do znanja da smo vec predugo ovde, da je posao zavrsen i da ja sam zelim svoju nagradu, zasluzenu hranu. To ga je vratilo nazad.
- Moja zena sprema jelo. Pozivam te da se pridruzis mojoj poridici za stolom, ako zelis -
- Naravno, vrlo rado -. Ovo je prizvalo jos jedan moj osmeh i ako sam znao da glavni razlog sto sam pozvan, nije bila moja zasluga, vec njegova dalja namera samnom i znatizelja koje je u mislima oblikovao.
Usao je u kucu i ja za njim. Kuca je, osim ulazne, imala jos tri prostorije, s leva, desno i jednu u sredini. Usli smo u ovu desno gde su kuvali i rucavali. Zena se okrenula i videvsi me, iznenadila:
- Aaah..- gledala je cas u mene, cak u Jaka, pa se potom pribrala: - Evo, sad, tek sto nije- , onda se brzo okrenula ka svom poslu oko spremanja jela. Prostor je bio obelezen celim njenim bicem koji je Jaku davao dodatnu snagu.
- Sedi ovde -, postavio me je za sto nasuprot njemu i po svom obicaju odavanja samopouzdanja i direktnosti krenuo dalje da mi se obraca:
- U ovoj kuci sam rodjen, ovde zelim zauvek da ostanem i nece niko i nista moci da me natera da ostavim svoju porodicu. Stiti cu ih dok budem bio ziv. Svako ko je usao u moje dvoriste zle namere nije uspeo da se izbori protiv mene i nikom nisam ostao duzan.-
Zena mu je sve vreme cutala, pripremala nam obrok, praveci se da ne slusa, ali mi je ocigledno davala do znanja da se u necemu, sto je Jak izgovorio, ne slaze sasvim. Nisam hteo nista da odgovorim. Onda je ustao i otisao u sobu gde su mu je bio sin.
Zena je osetila neprijatnost situacije sto smo ostali sami u prostoriji. Okrenula se i uz namesten osmeh stavila veliku posudu na sto. Hrana je bila skuvana od povrca iz baste i zivotinjske masti, pomesano s brasnom. Potom je stavila hleb na sto i druge posude za jelo.
- Mora da ste jako gladni -, obrati mi se ne gledajuci u mene, - Dosli ste s puta sinoc, jutros ste radili...-.
Osmehnuo sam joj se znajuci da taj moj rad za nju ne moze biti veliki posao upored sa onim na koje je ona kroz svoj zivot navikla, jer nije dugo trajao. Ona je znala o meni samo ono sto joj je Jak sinoc u krevetu ispricao, a to je da sam nepoznata lutalica s puta i da izgledam kao da sam se izgubio u njihovom kraju. Ma koliko to njoj bilo cudno, nije se puno pitala otkud ja sve mogu dolaziti i ko sve mogu biti.
- Cenim vasu ljubaznost i trud -. Ovo joj je opet namestilo osmeh na lice, ali sada iskreniji, jer je cenila zahvalnost i ljubaznost ljudi, dobila je osecaj izuzetne vaznosti za svoju ulogu u njihovom domu i za ceo ovaj cin spremanja i postavljanja hrane na sto.
Jak se vratio u sobi drzeci decaka u narucju. Hteo je da mi ga predstavi, ali sam ja prvi progovorio:
- Ti se zoves Nemir? -
Jak se iznenadio, ali to ovaj put nije hteo to da pokaze. Decak nije sakrivao svoju stidljivost. Nije navikao da imaju goste, pogotovu ne strance i da sede za njihovim stolom.
- Da, on se zove Nemir -,potvrdio je Jak umesto decaka malo nervozan zbog nejasnih stvari koje i dalje dolaze s moje strane.
Sto je bio postavljen i decak je sao s moje desne, a zena s leve strane. Bili su prilicno gladni. Ucinilo mi se da su uvek bili ovako gladni, ne zato sto nemaju redovan obrok, vec zato sto im je u uvek bilo u podsvesti da ga jednog dana mozda nece biti. Pratio sam njegov ritam. Posto mi hrana u sustini nije bila potrebna, nisam hteo puno da jedem da bi ostalo vise za njih, samo je decak mogao pojesti duoplo vise od dobijene porcije. Obred nije dugo trajalo i Jak nije hteo da gubi puno vremena.
- Pomogao si mi oko nasipa i hvala ti za to , rekao je konacno, a da nije bio siguran u to kako i koliko sam mu ja zapravo pomogao. - Dobio si od mene hranu, kao sto sam ti i obecao. Ako nisi za nekim vaznim putem i poslom, mi bi bili zahvalni da ostanes kod nas jos nekoliko dana -. Na ovo mu je zena reagovala naglo se okrenuvsi prema njemu. Nije joj bilo jasno zbog ceka njen muz to zeli.
- Moj put tek treba da se pokaze. Pristacu na tvoju ponudu, ako mi kazes zbog cega zelis da ostanem - . Znao sam zbog cega Jak zeli da ostanem, ali sam hteo to cuti od njega.
- Nasem selu je potrebna tvoja pomoc -. Zena nije mogla da veruje to sto cuje od svog muza. Kao da upoznaje neku njegovu novu stranu, ni on ne moze pomoci selu, niko ne moze, zbog cega bi to ja mogao? Smirila se upitavsi sebe da li mozda Jak zna nesto o meni sto ona jos uvek ne zna. Strpljivo je precutala i sacekala da se bolje upozna sa situacijom. Uvideo sam da Jaku nije jednostavno da trazi takvu uslugu od jednog stranca koga ne poznaje, niti je siguran sta ja to mogu za njih da ucinim. Imao je sumnje da se moze prevariti, ali njihov polozaj je bio takav da je morao da rizikuje svoju cast i cast drugih, pa makar svi bili obmanuti na kraju. Takodje, imao je sumnje i u to kako ce me ostali prihvatiti i shvatiti, jer to ni on sam nije uspevao najbolje. Ljudi su postali nepoverljivi prema svakom, bio on prijtelj ili tudjinac.
Posle kratke pauze, dosao je trenutak da mi objasni u kakvim se to problemima njegovo selo nalazi, a da nije znao tacno odakle da pocne, jer je stanje u kom su se oni nalazili bilo nejasno i njima samima.
Jak je uzeo dah i prelomio recenicom:
- Nase selo, celu ovu nasu dolinu su opseli neki zli duhovi. Sve do vremena do kada sam ja postajao mladic, ljudi u mom selu su ziveli normalnim zivotima kao sto su vec vekovima ziveli i skoro nista se nije menjalo. Deca koja sada stasaju i ne poznaju nas stari zivot, nasu srecu koju smo nekada imali. Ovo mi je jedno od najtuznijih stvari kada mislim o nasoj nesreci, a mislim o njoj stalno-.
Zena mu je spustila glavu. Ovakvu iskrenost i ranjivost Jak je pokazivao samo u retkim casovima njihove intime i nikom drugom se nije ovako otvarao, pogotovu ne pred neznancima i pred sinom. Decak je prevremeno osecao da u njegovom svetu i svetu drugih nesto nije u redu. Iskrenost njegovog oca ga je jos vise postidela i dala tuzan osecaj nesnalazenja u ovakvoj situaciji. Medjutim, Jak sada nije hteo ista da krije pred svojom porodicom, bez obzira na posledice, ovo je za njega bio davno ocekivani momenat istine.
- Kazi mi, sta se desava u tvom selu? -, upitao sam ga.
- To ne bi umeo bas da kazem. Svi smo nekako... zateceni i niko ne govori o tome, jer svi misle da je nesreca samo njihova licna, a sve nas pogadja na isti ili slican nacin. Opet, ima nas nekoliko glava u selu koji se ne ustrucavamo medjusobno da pricamo otvoreno o tome.-
Ove njegove zadnje reci kao da su otvorile smrtnu tisinu u sobi. Napolju je bio dan u svom punom jeku, ali sva njegova zivost kao da je utihnula toga momenta. Moja paznja je bila potpuna.
Iz same Jakove price i njegovog iskustva nisam mogao potpuno da saznam i razumem sustinu njihove nesrece, sto me je jos vise zainteresovalo. Njegova zena, opet, kao da je slutila nesto vise od onog sto je Jak svesno mogao ili hteo da razume.
Moja paznja se iz njegove price naglo preusmerila ka Nemiru i moja zabrinutost je naglo porasla jer se neka nejasna tmina srucavala na njegov mladi duh i on je poceo da pokazuje teske izraze lica. Jakov govor je budio u njemu drhtavi nemir i iz decaka je naglo poceo da izlazi jedan sumanuti cik poput placa ili rike zveri, naglo i glasno. Jak je odjednom prebledeo gledajuci decaka, zatecenj i ne shvatajuci sta se sa njim desava. Majka je prva dojurila do njega:
- Nemire, Nemire.. Sta ti je? Sta ti je?- . Dan je ponovo oziveo zajedno sa Nemirovim urlikom, divlje i uznemirujuce, kao da ce ceo svet da se srusi u nistavilo.
- Nemire, sine, sta je? - ponovio je i Jak prisavsi mu zrzeci ga za ramena.
-Nemire, prestani molim te -. govorila je majka uzbudjeno kroz suze koje su naglo nadolazile. Medjutim Nemir nije prestajao, nije dolazio ni do daha kako se cinilo.Otimao se njihovom pokusaju da ga smire, pa je pri tom pao na pod , i dalje zavijajuci.
Nisam ni ja prikrivao svoje cudjenje, ali ne zato sto sam bio iznenadjen Nemirovim napadom, vec zato sto me je prisustvo gustog vazduha i promenljive boje svetlosti dana naglo podsetilo na to kakve sve tame leze na ovom svetu i kakvi su to duhovi koji su pali na ovog decaka. Konacno sam i ja ustao resen da zaustavim celo to ludilo ovog nestvarnog trenutka:
- Stanite, ne mozete ga vratiti tako- . Otac i majka su zacutali i mirno i poslusno se sklonili od decaka, ja sam prisao i nagnuo se nad decakom i stavio dlan na njegove grudi dok je postajao sve iscrpljeniji i dok ga je snaga sve vise izdavala.
Tolika je zalost u meni bila zbog ludila koji je zahvatio svet. Niko nije ostao postedjen. Ljudi su, zeleci da pomognu sebi, svrljali sve vise u pravcu u kom su se sve manje snalazili, jer nisu mogli da razumeju sta ih je snaslo. Svaki trzaj u pokusaju da se otrgnu iz toga cinio je da im bude jos gore nego pre.
Moje misli, moji unutrasnji pogledi su se vinuli daleko iznad ove kuce, ovog sela i zemlje, iznad celog sveta punog neprestanog pokreta...
Duhovi koji kao da se sami radjaju i tmine koje same sebe pronalaze, gutaju i sire se, dolaze iz pravca u kom oni, ovi ljudi ne gledaju.
Kao da se Svet zaokrusio izmedju neprobojnih linija nedostiznog horizonta i prestao da bude ravan i beskonacan,vec samo jedan krug koji se suzavao i posajao sve tesniji, gusci i nepodnosljiviji za sav zivot. Sposobnost orijentisanja ljudi u njemu je ostala ista kao sto je oduvek bila, dok se sve drugo menjalo.
Iz tih vanjskih praznina izlaze duhovi - svi nevidljivi i neuhvatljivi sto guraju u ponore, jedini izlaz iz obruca, ponore koji se isto tako nevidljivo otvaraju samo u jednom pravcu ka dubinama podzemnog vrtloga daleko, daleko od ovog mesta gde jedan nevini decak danas po prvi put biva njime zahvacen.
Nije, dakle, bila u pitanju slabost ljudi, vec je ta slabost imala ime i lice i krila se jos u mnogim oblicima na mnogim mestima rasprostranjenih po Zemlji.
Kod svakog drugacije, ali bas zato ljudi ne umeju da se pronalaze jedni u drugima i ne mogu ujedinjeni oterati zlo od sebe. Od toga su veoma daleko. Ovaj decak to sada oseca i zato pati, da ne razume zbog cega. Duh ga je konacno opseo.
Neke su zvezde zasijale, neke su svoju svetlost prosule po beskraju. Jedna od njih je sunce sto vidi sve. Neka se duh postidi, znam da me vidi, neka nestane odavde, iz ove kuce, iz tela ovog decaka.
Nemirov pogled ka mom je postao nepomican, u njemu se rodilo jedno pitanje, a to pitanje ga je smirilo i decak je potpuno utihnuo kao da ne dise. Majka ga je bez reci lagano uzela u narucje i odnela u drugu sobu.
Vreme se pokrenulo i pocelo opet da tece kao i ranije. Ispravio sam se i izdahnuo svez vazduh olaksanja povrativsi svu lepotu i slobodu tog dana koji je trajao, medjutim Jak je bio i dalje vidno uzbudjen:
- Ovog sam se najvise plasio.Nisam hteo da verujem da ce tako brzo doci.
Onda me je pogledao kao da gleda kroz mene.
- Previse sam vremena izgubio. Moramo smesta poci.
----------------------------------------------------------