Joooj, kako mi se čita Bukovski
Borislav Pekić,
1999: antropološka povest
Kad čovek umre, njega više nema. Ono čega nema ne može nikuda da ode.
Za ljude je smrt kad nečeg više nema?
Da.
Nema ili se ne vidi?
Kad ne postoji.
Ne postoji ili se ne oseća?
Kolebao se,
kad ne postoji, ne živi više.
Ne živi ili se ne pamti.
Dosledna žudnja za prošlošću, povratak u prvobitnu sreću, braćanje u Raj, moralo bi se produžiti u agoniju, moralo bi obuhvatiti i smrt iz koje se sve, pa i čovek, rađa. Rađa, vraćajući se. Ali, čovek se iz tog kruženja isključio. On se rađa, no rođenju ne vraća. On z a i s t a umire. Zato se smrti i plaši. Jedino živo biće koje od smrti zazire. Jer, samo za njega smrt je konačan nestanak.
Ono što mora da bude nije nesreća. Nesreća je samo ono što ne mora biti, a ipak se događa.
Život je kopija mašine koja rđavo radi...
Čovek je sam, stvoren da sam živi i sam umre.
Čovečanstvo ne postoji.
Postoje samo nezavisni oblici opšteg ljudskog tipa.
Svaki je čovek čovečanstvo za sebe.
Svet kao Celina iluzija je pogrešne perspektive.
Postoje samo svetovi, onoliko svetova koliko ima ljudi.
Svaki je svet dimenzija za sebe.
Svaki je svet posed svog čoveka, neporediv sa svim drugim i nepojmljiv od svakog drugog.
Svaka je civilizacija limitirana svojim idealom i nalazi kraj kada ga ostvari ili kada mu je vrlo blizu.
’Ljudi su’ – rekao mu je njegov tutor, Prvi robot – ’držali da su od Boga stvoreni svi jednakim i da među njima u pogledu sposobnosti i prava nema nikakve razlike. To je dovelo do toga da je svako mislio da se može baviti svačim, a to do toga da su se i najozbiljnijim problemima bavili nekompetentni primerci Vrste.’
Smrt je bila cena za život koju je svaki čovek morao da plati.
Izgleda, mislio je, da je volja za životom obrnuto proporcionalna razlozima za njega.
Čoveka čine njegove nesavršenosti. Savršen čovek nije više čovek bez obzira na to šta je u međuvremenu.
Čovek nije jedino što jeste. On je i ono što je bio. On je i razvoj i rezultat razvoja u toku milenija, razvoja koji je u svakom od nas. Kao spirala čiji se kraj gubi u tajnama Pramulja, a kraj vidiš ispred sebe. Kraj ne možeš dobiti ako se spirala ne odvija ispočetka.
Naučna radoznalost poduprta ličnim interesom jača je od zdravog razuma.
Istorija Homo sapiensa i nije drugo nego konfuzna razionalizacija besmislenosti, besmisao idejom napretka podignuta u sfere razuma.
Nekada se ludovalo kolektivno. U epskim zajednicama ludila. Na dečjim krstaškim ratovima. U spaljivanju veštica. Sa kaluđerima flagelantima Velike kuge. U cirkusu Maksimusu, na vizantijskom carigradskom Hipodromu, u logoru Aušvic ili na fudbalskoj utakmici. Na masovnim relijima fanatizovanih stranaka. Na kriptičnim misama ezoteričnih sekti. U Gulagu ruskog severa. Po revolucionarnim konventima koji su ubijali svoje miropomazane kraljeve. Od svega toga danas su ostale jedino fudbalski stadioni i poneki parlament.
– Kako bi se, za ime boga, jedno savršeno, ali smrtno čovečanstvo organizovalo u neku suvislu istoriju, ako bi imali ijednog praktičnog besmrtnika? On bi svaku istoriju pokvario.
– Ne verujem. Poznajući ljude, oni bi ga vrlo brzo ubili.
– Kako, ako je besmrtan?
– Našli bi već način.
Kolevka i raka imale su isti oblik i u tome je ležala jedina čovekova nada.
Bog je, najzad, mogao propustiti p o n e š t o da stvori, a mi s v e moramo da uništimo.
Izvesnost u našem svetu totalna je. Zato mi život proživljavamo dva puta. Jednom, predviđanjem događaja, drugi put, događanjem predviđenog (praktično koliko puta hoćemo, koliko puta odvijemo pred sobom život koji je ceo već u nama svijen). Mi se sećamo života koji tek treba da preživimo. Mi umiremo pre nego što nas je život smrti doveo. Naša agonija počinje našim rađanjem.
Perec je škljocnuo zubima, i pregledao sledeći list. To je takođe bilo naređenje: o posmrtnom administrativnom kažnjavanju - novčanom kaznom u visini četvoromesečne plate - psa vodiča oružane straže G. de Monmoransi "koji je nemarno dopustio sebi da ga uništi atmosfersko pražnjenje (munja)."