DEZERTER

Maštovite priče naših članova

Moderator: Earvena

 DEZERTER

Postod Vladika u Sub Jan 21, 2012 8:26 pm

DEZERTER

Pokušavao je da rukom zakloni teško Sunce koje ga je peklo . Neka čudna, vruća, bledunjava zora ga je protresla. Bat koraka nervozno se motao oko njega. Užurbani ljudi u plavičastim uniformama jurcali su kao da imaju neki viši cilj da ga zbunjuju. Tiho opsova i ustade. Prašnjavo ćebe pažljivo umota i postavi ga na ranac. Prethodno izvuče iz njega komad hleda, u koji su se umotali končići ofucane tkanine. Pokuša da ih izvuče, ali posle par loših pokušaja odustade, i ugrabi poveći zalogaj. Nije pošteno jeo od kada je došao u ovu Bogom zaboravljenu zemlju. Kad bi samo mogao da jednu noć provede u svom velikom čistom krevetu. Čeznuo je da oseti svežinu perjanog jastuka ujutro. Sklopi oči u učini da blato i glad iščeznu na tren. Kakva korist od snova. Vrati se u stvarnost i izvadi končić koji mu se zapleo oko zuba. Nabaci tešku opremu na leđa i krenu za nizom plavičastih ljudi sličnih sebi. Teško je hodao u preuskim čizmama, ali na taj bol se nekako već navikao. Bio mu je kao putokaz u stvarnost. Kod kuće su ga ionako previše kritikovali da je sanjar. Ostali su se skupljali oko purnjajućeg kazana iz koga se širio neki slatko kiseli miris. Neka retka čorbica, začinjena pokojim suvoparnim komadom krompira mu je izgledala kao gozba. Strpljivo sačeka svoj red i poslušno ispruži svoju porciju, koju uredno napuniše do vrha. Jeo je halapljivo, otkidajući prevelike komade hleba zalivajući ih vrućom smesom. Taman je krenuo da uživa, kada mu je oprljeni jezik od vrele hrane počeo da oseća ukuse, kada ga neko grubo odgurnu u stranu. Besno pogleda u visokog čoveka sa brkovima koje je verovatno trimovao lenjirom.
- Mihaele Racenbergeru, ti si sramota za carsku vojsku! Tornjaj se na raport kod kapetana!
- Razumem gospodine!
Nespretno se provuče pokraj par vojnika i otrča prema belim šatorima koji su postavljeni na malom uzvišenju. Dok je išao, pitao se šta je uradio. Prebirao je po mislima, ali nijednu grešku nije mogao da pronađe. Čak mu je i uniforma bila čistija od ostalih. Bilo kako bilo, kod kapetana se ne ide tek tako. Zagrcnu se kad pomisli da će ga baciti među jurišnike u prve redove. Odjednom ga oni žuljevi stvarnosti zaboleše više nego ikada. Zastade pred ulazom gde mu je jedan stražar ljutitog izraza, ali očito sit, nemo pokazao da može da uđe. Lagano ukorači unutra, kao u strahu da nekog ne probudi. Kapetan, krupni čovek nestvarno grubog lica, se kao kakav alhemičar nadvio nad lavor i izbrijavao već popričično odran obraz. Okrenu se na trenutak da vidi ko je ušao, i ponovo vrati svojeručnom mučenju.
- Nema ništa gore nego tupa britva. Slažete li se Racenbergeru?
- Da gospodine kapetane, nema ništa gore.
Toliko brzo stade u stav mirno da mu se kapa smešno nakrivi na šiljatoj glavi. To izmami neki slab pokušaj kapetana da napravi smešak, koji je jadnom primerku redova u stavu mirno, izgledao kao njuška nekog olinjalog kera.
- U redu je Racenbergeru, ne morate od ranog jutra biti poltron. Voljno. Dodajte mi peškir, eno ga tamo pored košulje.
Mahnuo je nemarrno rukom, a potom pljusnuo vodom po izmrcvarenom licu. Redov mu ga dodade i ponovo se povuče.
- Javljam se po naređenju kaplara Milera.
- Znam, znam, ja sam ga i poslao po tebe.
Zagledao se na uzanom ogledalu jezikom rastežući kožu obraza, tražeći još neki deo koji nije dotakao, otkrivajući neku dačicu izdajnika.
- Šta da radim sa tobom, Racenbergeru? Odgovori mi, imaš dopuštenje da govoriš.
- O čemu gospodine?
- Šta da radim sa tobom. Vidiš carska vojska, čiji smo mi deo, ne može sebi da dozvoli da mu tamo neki vojničić uvlači crva sumnje u njegove redove.
- Ne razumem gospodine kapetane.
- Ma razumeš ti Racenbergeru, razumeš. Štitio sam te, kad god sam mogao. Znam da si krhkog zdravlja, i tako sitan nam nisi od neke koristi previše, ali kada mi neko takav uvlači strah i nesigurnost u vojsku, onda takvog treba uveriti da nije u pravu.
- Ja, ja... ja zaista ne znam šta sam...
Kapetan podiže ruku i vojnik se ponovo vrati u stav mirno. Priđe mu dovoljno, da je mogao da oseti duvanski zadah.
- Prijavljeno mi je šta si sinoć govorio među vojskom. Treba li da te potsećam? Rekao si "Nismo ni trebali ovamo da dolazimo.", ili možda ono "Mi ćemo da ratujemo, a glavonje će da jedu prasetinu.", ili možda kada si spomenuo i cara. "Trebali bi svi da bacimo puške i nazad svi u Beč, da caru objasnimo kako je to ratovati Srbiji"
Oficir ga je gledao kamenog lica, da su mu se žmarci spustili niz kičmu. Gotov je. Neko me je otkucao, pomisli.
- Pa vreme je da te naučim vrednostima carske vojske. Ona od mlakonja pravi ljude, a ja ne bih sebi oprostio da od tebe ne bude čovek. Vidiš razmišljao sam kako to da uradim, i mislim da sam našao rešenje.
Priđe mu sa strane i tresnu ga toliko po leđima, da se ovaj zakašlja.
- Odlučio sam da te prebacim u kurirsku službu.
Vojnik koji je dotad stajao u besprekornom stavu mirno, se zaljulja i na se ne uhvati za šipku, ram od šatora, sručio bi se kao sveća.
- Ma šta si mi tako pozeleneo, raduj se, unapređen si.
Cerekao se, zverski, dok mu je saopštavao. I kroz taj isti cerek mu reče da je slobodan i da se javi u svoj novi vod.
Belog lica izađe iz šatora i podiže pogled ka onom istom stražaru. Ovaj se neskriveno smejao, gledajući ga sažaljivo. Zastao je na tren, a potom se slomljeno okrenu i krenu niz padinu. Onako u odlasku, stražar mu dobaci.
- Srećno... trebaće ti.
I stade se još jače smejati.
Žgoljavi vojnik, kome je ovo jutro počelo košmarno, neprestano je imao pred očima lice prethodnog kurira. Našli su ga juče popodne, zapravo ono što je od njega ostalo. Raznet granatom i kako je na prvi pogled izgledalo, poluizjeden od pasa ili kakave veće zveri. Još mu je sveže igralo lice tog jadnika, sa plavim ledenim okom koje ga je gledalo i pozivalo. To ga je i navelo da se izlupeta sinoć pred celim vodom o svemu što ga je plašilo. Eto, sad će stvarno da se pridruži svim tim nebeskim kuririma koje je čuo u glavi. U daljini u jednom šumarku već je mogao da razazna, kamp njegovog novog voda. A u vodu narednika Šustera, zvanog "grobar", od milja.




***********


- Koliko puta da ti kažem da ne ostavljaš ranac gde stigneš. Polomih se živ preko njega.
Govorio je Jovan Spasić, redov iz Jagodne, dok je lizao oparen prst. Porcija vrele supe mu se prosula po rukama, kad je zakačio nogom ranac svog kuma Milenka Radića. Sede trapavo kraj njega i pruži mu njegovo sledovanje. Obojica se zagledaše kad videše šta imaju za jelo. Nabaciše onaj namršteni izraz, kakav samo seljak kome se stado razbežalo može da nabaci, i zagnjuriše kašike u giškavu masu. Jeli su halapljivo, ćutke, ali svaki je mogao da prepozna šta onaj drugi misli. Nedaleko od njih jedan vojnik je još uvek dremao naslonjen o kolska kola. I on se mrštio. Sanjao je najlepši san, a žamor oko njega mu smetao. Nervozno ustade, sočno psujući.
- Šta je bre Živorade, šta se bre buniš, pa spavao si više od nas.
Reče Jovan.
- Ma žao mu što mu nema Smiljke da ga probudi.
Dodaje Milenko.
- Samo se vi sprdajte, da samo vas vidim posle tri noći u rovovima.
- Je li bre, nikako da te pitam kako se ti izvuče? Kad smo čuli da su udarili na vas, mislili smo da ste i ti i oni tvoji gotovi.
- Treće noći Ugri udariše, da se zemlja tresla. Ne vide se zelena zemlja kada navališe. Sve se po brdu plavkasto miče. Tuku oni, a tučemo i mi, a'l mi ko da ćorcima bijemo. Nadolazi ona bagra, nema ko da je zaustavi. Pregazili nas ko trulu pečurku.
- Kol'ko se vas vrati.
- Samo nas tri'es. Cela jedinica osta na onoj padini. Spaslo nas što su savili na levo kad dođoše do nas. Videsmo da nema spasa, a smo zaždili na desno podno brda. Ceo dan smo vas tražili. Ne bi vas ni našli da ne naletesmo na Radenka iz trećeg puka, on nam reče gde ste.
- Šta bi sa artiljerijom, je'l ona tukla?
- Ma jes tukla, al' šta vredi, one Ruske granate, ko da Ugre slamčicama gađamo. 'Bem ti Ruse.
- Čekaj Živorade, pa vi ste imali samo laku artiljeriju.
- Jesmo, pa šta?
- Pa laka artiljerija nema Ruske granate, nego Francuske.
Suvonjavi seljak zastade, Mrdnu brkovima i pljunu u prašinu.
- 'Bem i njih.

********************************************************



- Naredniče, javljam se po naređenju, dodeljen sam vašem...
- U redu je, u redu je... već nam je javljeno. Dakle, ti si novi... hmmm... dobrovoljac.

Narednik Šuster, govorio je to sa ciničnim smeškom gotovo ga i negledajući.

- Nije ovde baš tako loše kao što pričaju, samo te plaše. Eto, pogledaj ovog momka...

Pokaza na stasitog mladića u dnu šumarka koji je četkao čizme.

- Ovde je već tri nedelje, i ništa mu nije. Zamisli. Doduše predao je samo tri poruke, ali Bože moj, i to je nešto, zar ne?

Stade se cerekati i pokazivati mu da može da ide, da se priduži ostalima. NIkoga nije poznavao među desetak kurira. On je bio prvi kazneni iz njegove divizije. Stade kraj njih, pozdravi ih blago i napokon se smesti kraj vatrice koju su zapalili. Niko nije ništa pričao. Nekako su bili svi u nekoj čudnoj apatiji, smrknutih, žutih lica. Prijalo mu je da ne priča, ne bi ni znao kako bi se uključio u te njihove razgovore. Bilo mu je udobno kraj vatre. Možda se nešto može i u ovome naći kao dobro. Kuriri ne rade kao obična vojska. Bar ga neće smarati sa glupostima kao do sada, a i dobijaju bolja sledovanja.
Taman kad se navikao na tišinu, omanji puniji vojnik sa urednim zaliskom preko sredine promumla jedva...

- Večeras je ofanziva. Biće posla na nas. Severni deo divizije neće moći da se pokrene dok ne donesemo naredjenja. Treba preći celu dužinu kroz sam centar. Poslaće bar trojicu, ako ne i više nas.
- Opet isto. Prošli put su nas sasekli, nismo ni prišli. Ako se vratimo, a da nismo predali naredbe ne gine nam streljanje.
- Sam Šuster će da nas pobije. Priča se da je onu dvojicu iz dvanaestog puka lično poubijao.
- Kako god, ti novajlio ćeš sigurno biti među izabranima.

Pokaza na njega.

- Ja? Zar oni koji tek dođu ne dobijaju bar par dana da se snađu, da im se objasni kako i šta.
- Možda u nekom drugom životu. Ovde ćeš da se dokažeš tako što ćeš prvi krenuti. Tako je pravilo. Svi smo ga iskusili.
- Iskusili u ofanzivi? Ne verujem.
- Zalomilo se na tebi, šta ćeš. Sad si tu gde si.

Slušao ih je sa ledenim žmarcima preko leđa. Obično se ide noću na zadatak, ali pošto je ofanziva večeras, moraće da krenu dok se još vidi. Samo uvuče glavu u ramena i prepusti se.

**********************

- Je li bre Živorade, kuda će nas baciti večeras? Čujemo kako se priča da će noćas da udare ponovo. Da neće opet da nas bace u prve redove ko onomad?

Upita ga Milenko.

- Otkud ja znam, možda će nas bace, možda i neće...
- Pa ti si sveznajući. Jesi'l reko onomad da ti je prababa Vinka bila vidovita i da si od nje nasledio dar, jesi li ?
- Jesam, što jes jes, ali mi se malo mrči pred očima, ne mogu baš dobro da vidim. A i šta da znamo, gde nas bace, baciće nas. Isto nam dodje. Ako nećemo noćas u prve redove, onda ćemo sutra.
- Ma koje prve redove. Tako su nas istanjili da je sada sve prvi red. Eto pitajte narednika

Dobaci Jovan.

- Jes vala, ali im ni mi nismo ostali dužni. Juče su im zabiberili na zapadnom krilu. Uhvatili ih u raskorak, samo su se razbežali. Sad naši 'oće da ih uhvate u klješta. Mi moramo kako god znamo da ih odbacimo sa ove strane. Ako nas savataju, nema nam spasa.

Uzvrati narednik.

- Znači istina je, noćas i sutra je odlučujući napad. Osećam da će nas da bace na neki poseban zadatak. Kao mi smo izabrani da...

Započe priču jedan od redova okupljenih oko narednika koji je delio cigarete. Ali ga jasan grub glas prekinu u pola rečenice.

- Muči jado govedarska. Nije ti cilj da se sakriješ u mišju rupu. Cilje je da odbranimo Srbiju. Jesi shvatio?

Čulo se iz pozadine. Visoki kapetan, mnogo mlađi za svoj čin nego inače, je žurno prilazio i glasno prekorio redova.

- Ti bi izgleda kući? Je li? I ja bi, svi mi. Ne ide ono što se nama radi, no ono što nam drugi zaveza. Kad ih odveženo i pošaljmo u majčinu, e tad ćeš kući jado.
- Razumem gospodine kapetane. Izvinjavajte me, samo sam se šalio.
- Jašta šalio, kako da ne. Mada ćeš imati priliku da se izvadiš za šalu. Vod kmeni!

Kapetan dreknu, a grupa stasitih ljudi se skupi oko njega.

- Naredniče, vaš vod, dodeljeni ste meni da učinimo ovaj rat Ugrima mnogo težim nego što jeste. Imamo zadatak junaci. Zadatak od kog cela ova bitka i ceo rat može da bude presudan. Poslušajte me junaci moji. Ostavite sve vaše strahove i sve što vas drži da se predomišljate. Nema mesta tome. Onaj ko nije sposoban da uradi za Srbiju što mora, neka istupi, niko mu neće zameriti. Meni taki ne trebaju večeras.

Svi stajaše ćutke. Ni reči, ni pokreta. Samo kamena lica ljudi koji shvatiše šta im je činiti.

- Hvala vam junaci, hvala za našu Srbiju. Paz vamo, slušaj me dobro. Noćas idemo na Obrenovu čuku. Brdo sa kojeg smo ih oterali juče. Bez njega im nema spasa. Oćoraveli smo ih bez njega. Moradosmo i mi da se sklonimo danas, zasuli nas haubicama, ali se noćas vraćamo. Ali moramo se vratiti pre njih, jer ako nam je ponovo uzmu, neće se ponovo skloniti. Izginućemo svi vraćajući je. Ostavite sve što imate, treba vam samo oružje i kolko god municije mož'te da ponesete. Hajmo junaci traba nam se probiti, kažu da će magle biti.

Svi se raziđoše i stadoše kupiti šta im treba. Neko na brzinu našvrlja neku poruku, pisamce svojima i predade ga u kutiju za pisma. Ne prođe dugo, poređaše se uredno i ćutke sačekaše da padne noć.

******************************


Dok je padao mrak, sve se u pozadini carske Austrougarske vojske pomeralo, užurbano se spremalo nešto. Znao je da će krenuti, da je došao momenat kad je video kako kapetan Šuster donosi poruke uvijene u kožne omote. Nije morao ni da strepi da li će njega poslati. Njemu je prvom predao poruku koju će odneti u štab na istočnoj strani. Kapetan Šuster zauze položaj naduvavajuće se kao ćuran i glasno im reče.

- Momci, vreme je. Potrebno je dostaviti naredbe o tačnom položaju neprijatelja, njegovom broju i kretanju. Takođe i tačne satnice našeg napada. Nemate puno vremena gospodo, preporučujem vam da požurite. Biće magle noćas, kompas će vam biti od pomoći. Nemam šta drugo reći, sem, srećno.

Držao je naredbu, a noge ga nisu slušale. Samo je nesigurno, sitnim korakom prišao mestu gde je iz svog ranca izvikao kompas i revolver. Pitao se šta će mu ta teška gvožđurija koja nema namenu u ovoj nedođiji. Pogleda kurira pored sebe. Nije imao emocija na licu, odavno ih je prežalio, samo je neka bezlična ljuštura odolevala da se ne pretvori u masu elemenata ljudskog tela. Pronađe i on tračak hrabrosti, slegnu ramenima i kiselo se nasmeja i sebi u bradu odbrusi.

- Pa jadniče, vreme je da pokažeš da si za razliku od ostalih, pametniji ako ne snažniji.

Dobili su velika masna sledovanja, koja bi mu sasvim prijala u neko drugo, normalnije vreme. Ovako, svaki zalogaj mu je bežao po ustima. Naposletku ostavi do pola pojedenu porciju i krenu sa svojim saborcima u šumarak koji će im pružiti prvu zaštitu.
Nisu žurili, čekali su da padne debela noć pre nego što se razdvoje. Magla je već uzela maha, zvuci se nisi opažali kao ranije. Varala ih je, stvarajući lažne korake i glasove. Naposletku na prevoju na kome je samo par breza crtalo senke razdvojiše se. Oseti tek tada koliko mu je hladno. Lako i tiho se kretao preko čistih poljana, gotovo zaboravljajući na opreznost. Gotovo da ga nije bilo briga. U sebi je otkrivao da je blizu da se preda i da prekine agoniju. Život u strahu nije za ljude. Stigao je do prvih kratkih hrastova koji su bile predvorje velike šume. Rekli su mu da je neprijatelj u njoj, treba je zaobići. Pronađe usek kroz koji se provuče sve do uzvišenja sa koga će imati bolji pregled ako mu magla to dozvoli. Nije vredelo, ništa se nije raspoznavalo. Magla je bila toliko gusta da je dozvoljavala samo nekoliko metara, a iza toga avetinjasla belina se zatvarala poput bedema. Začuo je glasove negde u daljini, uhvati levu stranu od glasova i gotovo puzeći prođe kraj njih. Znao je da su to patrole i da ih ima još i da će ako bude imao sreće pod okriljem mraka i magle uspeti da se spase. Odlučio je da beži, da dezertira, dosta mu je. Spustiće se u podnožje, ova planina mora da ima svoj kraj, a odatle će se već snaći...
Prišunjao se blagom uzvišenju sakriven jakom maglom. Baci brz pogled sa vrha i ugleda kolonu srpskih vojnika kako bešumno u pravilnom rasporedu promiču ispod njega. Mesečina je bila jeziva, potpuno u neskladu sa maglom koja nije imala nameru da oslabi. Sačeka da promakne i poslednji vojnik, ali se i dalje nećkao da se usudi da se spusti u strahu da ne naleti na nekog zaostalog vojnika koji se izgubio. Naposletku stisnu zube i tiho koliko je god mogao skliznu niz blatnjavu strminu. Hitrim korakom šmugnu u visoko šipražje koje se polako pretvori u retku šumicu, sa klizavim blatnjavim tlom. Ponegde mu se učini da vidi senke vojnika kako mu se približavaju i stade ukopan u mestu. Tek kad se uverio da se to magla i noć šale sa njim, nastavi dalje.

*************************************


- Je li Jovane, koliko još do te čuke gde idemo?

Upita Živorad.

- Nemam pojma, ali ne može biti još daleko. Moli Boga da mi stignemo prvi, jer ako nismo, obrali smo zelen bostan.
- Tišina tamo.

Usudi se kapetan da povisi glas.

- Pazi kad nas oni sporaći iz prvog voda preteknu, ali će nam vade mas' sutra ako se osramotimo.

Tiho dobaci Milenko.

- Ma ne beri brigu, oni će da nam drže otstupnicu da nam švabe ne udare sa leđa.

Ubrzaše korak kad dođoše do uzvišenja za koga su mislili da je početak uspona do njihovog cilja, ali se brzo razočaraše kada ih nakon kratkog uspona sačeka novo spuštanje. Najednom kapetan stade i mahnu rukom trojici redova da priđu.

- Dolas'te ovamo.
- Izvolte kapetane.

Trudio se Jovan da bude što tiši.

- E, doklinči ova magluština, ništa ne razaznajem u njoj. Koji je od vas bio na položaju ovde?
- Ja gosn kapetane, ali slaba vajda ni ja ništa ne raspoznajem.

Reče Živorad i slegnu ramenima. Mladi kapetan, zasta na tren pogleda okolo u belinu i obrati se svoj trojici.

- Slušajte me vas trojica, mislim da još uvek dobro idemo, al nisam siguran, zato vi udarite malo više levo da se nijesmo sagubili, ne daj Bože. Ako spazite Ugre da su negde u blizini, opalite koji hitac da znamo gde da vam dođemo. Ako Ugara nema na čuki, ako je nađete pre nas, jedan da nas stigne i da nam javi, je'l to jasno?

- Jasno gosn kapetane.
- Aj sad, poitajte, nema još dugo do zore, a onaj ko bude na čuki prvi, taj će i bitku dobiti.

Tri seljaka, vojnika, pohrliše ne obazirući se više na pažnju sa kojom su do tada hodali. Spretno zamakoše u mrak.

- Izgleda da se i magla malo diže.

Progovori neko iz pozadine.

- Izgleda, hajmo junaci, da nađemo to gde smo krenuli, pa da ratujemo malo sa Ugrima. Nije red da im ne pokažemo naše srpsko gostoprimstvo.

Svi se skupa bez komande, uredno, bešumno pokrenuše, dok se negde u daljini buljina oglašavala.


*******************************************



Sad kad se magla lagano povlačila, dobio je malo na hrabrosti i ubrza korak. Ako se spusti dovoljno sa ovih prokletih brda i dođe u dolinu, lako će naći neku seljačku odeću u onim silnim praznim kućama dok su dolazili ovamo. Izbegavaće puteve i sela i ako bude imao sreće za nekoliko dana dospeće do nekog prevoza koji će ga odvesti kući. Maštao je kako je već tamo, a još se nije ni pomerio sa mesta. Sve vreme je pokušavao da ućutka taj glas u sebi iza svih tih fantazija, koji mu je govorio da će ga uhvatiti njegovi i streljati kao dezertera ili kao neprijatelja, svejedno. Da je i ovako slabić da neće moći da pešači toliko daleko, da nema hrane i da će se srušiti posle dan- dva. A možda ga i sreća dodirne pa ga zarobe Srbi. Čuo je da ne postupaju loše sa zarobljenicima, mada ne bi proveravao. Taman kad je teren počeo da se sve više spušta, kada mu srce zaigra jer silazi sa ovih prokletinja, zape za nešto i sruši se koliko je dug. Pobrlji glavom u žitko blato i usta mu se napuniše krckavom zemljom. Nakon par trenutaka dok je dolazio sebi, usiljeno se nasmeja.

- O, odličan si, kako se samo nisi ranije setio da se kamufliraš, sad si ovako blatnjav nevidljiv, to je sigurno.

Promrmlja sebi u bradu. Lagano se diže na kolena i primeti da je rukom uhvatio nešto lepljivo i ljigavo. Ispusti šta je držao i okrenu se oko sebe. Umalo ne kriknu, a iz dubina njegovog stomaka krenu ona masna kurirska večera, dižući mu se sve do usta. Stajao je u iznutricama desetina vojnika rasutih jedni preko drugih svuda oko sebe. Nije razaznavao čija je vojska, nije ni želeo da zagleda raskomadane jadnike. Stade da se probija, pazeći da ne nagazi neko telo, ali mu je to slabo polazilo za rukom. Na nekim mestima se nije ni videlo tlo od trupla nabijenih jedno kraj drugog. Padao je preko njih i kao opečen skakao na noge pokušavajući da sakrije krike koji su mu se oteli. Bauljao je preko ostataka sve dok ne dođe do male čistine oko jednog drveta. Odluči da tu malo predahne, da sačeka da se magla sasvim digne ili dok ne svane, ne bi li bar malo mogao da vidi kuda korača. Naježi se kad se seti u šta je upao, u šta je glavom uronio.

*************************************

- Je li Živorade, idemo li gde treba. Nekako mi ovo gde smo ide postrance.

Upita Jovan.

- Jes vala, nekako smo ukošeni. Ma kako god da je, idemo, možda naiđemo na Ugare, da se povatamo u kolo.
- Nas tro'ica na nji? Eh, šta ćeš, moraće da se predaju. Lako ćemo, jedan na jedu, drugi na drugu stranu,a ja ću pravo, pa da ih opkolimo.

Dodade Milenko.

- 'Ajmo ovamo, kroz šumarak, sad kad se magla diže, biće nam bolje ovuda.

Kretali su se brzo kroz retko žbujne i nisko drveće, iako je zemlja bila klizava, poprskana kišicom koja je kratko padala. Odjednom Milenko, koji je bio prvi, stade i čučnu pokazujući i ostaloj dvojici da se sakriju. Nedaleko od njih, čuli su se glasovi i zveckanje opreme.

- Ovi nisu naši. Naši nisu poneli ništa što zvecka.

Tiho reče Jovan.

- Jok more, ovo su oni sa druge strane. Nema ih puno, možda tro'ica ko inas. Idu ovamo i oni su se izgubili. Savataćemo ih odavde.

Skloniše puške i povadiše dugačke noževe. Stajalil su malo odmaknuti i čekali priliku dok ne priđu. Posle nekoliko trenutaka, prvi se pojavi madić, tek zakoračio u život odraslih. Sačekaše da se pojave i ostali... još dvojica, nešto starijih u punoj opremi. Trojica sa noževima iskočiše iz visokog žbunja i posle kratkog natezanja, ostadoše jedini na nogama.

- Nepažljivi su, nisu svikli na borbu prsa u prsa.

Zadihano reče Žovorad.

- Ovo im je bila izvidnica, dobro je, usporili smo ih. Sad će da se vrte u krug dok ne svane. Dok se budu osvestili šta se desilo, biće kasno. Ajmo mi našim putem, da ni mi ne okasnimo.

Pokupiše puške i nastaviše uredno, tiho kud su naumili.

**************************************

Sačekao bi da svane, bar još malo, ali mu neki nemir ne da da ostane na mestu. Ustade i ponovo zagaca po zemlji natopljenom krvlju. Izađe iz kruga mrtvih i pobeže koliko ga god noge nose dalje prema svojoj slobodi iz mašte. Neka bledunjava svetlost se mreškala nad blagim prevojem. Dovoljno da prizove lažnu zoru kojoj još nije vreme. Sage se koliko je mogao dođe do vrha strmine i pogleda. Ne bi siguran da li spava i da je sve ovo samo san iz koga se ne bi budio. Ugleda tri devojke iz kojih je prosipala svetlost kako sede i umivaju se na širokom potoku. Polu nage sa haljinama savijenim oko struka, toliko belim da su ga bolele oči. Smejale su se zahvatajući bistru vodu, pljuskajući je po vratu i grudima. Gledao ih je skamenjen, ne znajući šta da uradi. Šta je to što vidi? Jesu li vile, ili anđeli, možda đavolice? Šta god da su, nisu sa ovog sveta. Vitke, crnokose, savršene. Krupnih očiju i punih usana koje kriju nizove prekrasnih belih zuba. Jedna od njih ustade i rasplete crne uvojke koje pokuljaše sve do struka. Masivna bujna raspletena kosa, koja pada preko beloputog stvorenja dugačkih nogu koje se glasno smeje. Druge dve joj se pridružiše u smehu koji je odzvanjao preko hladnih polja. Gledao ih je i malo po malo zaboravio je na opreznost, pa se izvuče dovoljno da ga jedna od njih primeti. Okrenu se i zagleda u njega, dubokim, blago iskošenim očima. Nije se iznenadila, kao da je znala da je tu i sa jednim velikim smeškom mahnu ka njemu. Nije mogao da poveruje. Zaboravi na sve kočnice i strah i uspravi se na vrhu uzvišenja. Sve tri su i dalje stajale sasvim mirno, bez stida obnažene, a onda ga jedna pozva rukom gledajući ga ispod oka. Čekao je tren, a potom je lagano sišao niz nasip do njih. Bojažljivo stupi u bleštavu svetlost i oseti toplinu koja ga zagrli. I dalje su se smejale dok su ga milovale po kosi i obrazima. Oseti vrelinu njihovih dlanova i daha dok su ga ljubile. Sasvim se prepustio dok su sa njega skidale prljave ostatke njegove uniforme. Položile su ga na travu kraj vode koja je bila toliko meka da je njegov perjani krevet koji je imao u svom domu bio kao čvornovata daska. Izgubi se njihovim dodirima, nežnostima. Pokušao je da se voljno pomeri, ali ga nijedan deo tela nije slušao. Nije ga bilo briga, a i ono malo brige i straha što je ostalo odbacio je sa gađenjem. Bio je marioneta u vilinskim rukama i njegov sumorni hladni svet, okrenule su u svet topline i svetla. Jedna mu se približi i u njenoj ruci primeti malenu posudu, punu uskomešane srebrnkaste tečnosti. Primače je njegovim ustima, i on popi gutljaj sa neskrivenom radošću. Učinilo mu se da pije medovinu koja je klizila kroz njega .Učinile da treperi da lagano utone u san. Probao je da se otrgne da otvori oči, ali su svi napori, sveli na glupavo mrštenje. Naposletku se nasmeja svojoj nezgrapnoj naravi i prepusti se snu u ruke.

***********************************
Probudila ga je zora i zvuci kojih se plašio. Reči koje nije razumeo.

- Jovane idemo ovamo, eno ga potok, napunićemo čuturice ovamo.

Podiže se brzo i sakri iza širokog gustog žbunja. Nije stigao da pokupi svoje blatnjave rite, bile su suviše daleko, primetiće ga ako pokuša da ih dohvati.

- Mislim da smo blizu naših, mora da su na onom brdu tamo, mislim da vidim da se neko pomera. Bio je u pravu kapetan, išli su u dobrom pravcu.
Reče Milenko.
- Ih bre Milenko, pa to si i malipre rekao, ali izgleda da si u pravu i meni se čini da vidim nekoga, da se nešto miče gore.
Taman kad su tri vojnika krenula u njegovom pravcu, oštar bol u stomaku ga savi do zemlje. Kao da mu je neko kopao po utrobi. Bol je bio toliko jak, da ga sklupča i celo telo se trzalo u intenzivnom bolu. Koliko god da se trudio da zauzda jauke, nije uspevao i on pusti jedan prigušen jauk.
- Šta to bi?
Upita Jovan skidajući pušku sa ramena.
- Ne znam, nešto se ču odande.
- Jes vala, iza onog žbuna.
Odgovori Živorad.
On se grčio dok su se sive čekinje pomaljale kroz kožu. Usta su se iskrivila dok je jezikom opipavao oštre zube. Telo mu se čupalo, kidalo i od ruku i šaka postadoše šape, a uši mu se razvukoše. Smanjivao se, gotovo lud od bolova i pokuša da pusti jauk, ali sve što se začu bi zavijanje i lavež. Pokuša da ustane, ali se dočeka na sve četiri i on napravi prve nesigurne, trapave korake kao pas. Izađe iza grma na otvoreno, a tri vojnika nabaciše smešak kada videše štene kako se tetura.

- Ne mogu da verujem... otkud ovaj štenac ovde. Sve živo od divljači što je bilo se razbežalo sa ovih brda, ni ptice nema, a ovo štene još ovde?
Milenko se sage i podiže ga.
- Valjda mu je majka nastradala ili otišla bez njega. Ako ostane ovde sam, uginuće nema sumnje. Viđi ga kaki je mršav, ko miš.
Jovan ga stade milovati iza uva.
- ‘Ajde da ga ponesemo. Može da nam bude zanimacija. Ovaki kerovi ne jedu mnogo, a i kad ga uzmemo pod svoje biće veran stražar. Zna pašče koga da sluša i pazi, samo budi dobar prema njemu i nema da brineš i život će ostaviti za gazdu.
- Mož’ da nam ga ostave da ga zadržimo i oni iz drugog puka imaju onog kera što ga nosaju ko da je nesposoban da ide sam. Beše da su i njega pronašli na ovijem brdima pre par dana.
Živorad ga uze u naručje i izvadi malo hleba iz džepa. Pas malo onjuši, pogleda čoveka koji ga je držao i bojažljivo zagrize tvdu koru.
- Eto, sad smo prijatelji... još ćeš ti videti kako će te vojska paziti. Ima da ti one seke bolničarke ispletu i uniformu, da bidneš ko i ostala vojska.

Na to se sva trojica nasmejaše i krenuše put brda na kome se skupljala vojska. Sve više i više ih se kretalo po vrhu i kad prepoznadoše poznate uniforme, požuriše da što pre stignu. Nisu se pitali, šta blatnjava iscepana uniforma neprijatelja radi kraj potoka preko koje se uplela bela kratka haljina. Pregaziše je i otrčaše svojim poslom sa štenetom u rukama jednog od njih.

VLADAN
Vladika
Korisnikov avatar
Član
Član
 
Postovi: 10
Pridružio se: Ned Apr 24, 2005 11:48 pm
Lokacija: Uzice

Povratak na Priče

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 8 gostiju

cron