samotno mesto, negde na uglu pomracine i maglovite , velike vazne i trasno inspirativne price, tu pripadaju ljudi nevaznog i predivnog osmeha, ljudi bez okrutnog kajanja.
Cesto im se javlja goruca potreba za manifestom svoje izgubljenosti, ponekad su skoro previse intelektualni ali ne i dovoljno usidreni, ponekad su nemarni umesto da budu raskalasni, alu su uvek izmedju, i to izmedju bilo cega sto ih zadesi.
Imaju znojave jezike, crvena lica, vole zoru i sumrak samo na trenutke i volim da verujem da su u doba pre vremena, doba entiteta bez tela, strogo kontrolisanih radi sigurnosti odabira izvrsnih dzinovi hodali zemljom i pisali po plodovima njihovog razuma.
Sve to ih n sprecava da preuzmu na sebe pokusaje za ponovno izmisljanje pocetaka sopstvenih licnih odiseja.
Sedeo sam na stolu dok mi je svetlost dana u punoj jacini dolazila kroz prozor. Listao sam knjigu nekog egomanijaka koji je izmisljao reci da bi objasnjavao ono sto ne vidi, ili je samo hteo da mu gomila zutih utegnutih ljudi sa brkovima zavijenim na gore aplaudira pre pijanke.
Pogledao sam farbu koja se polako ljustila pored prozora i blago se nasmejao, misleci na bednog salonskog analiticara, pomislio sam kako moze i gore.
Bilo je neceg utesnog u cinjenici da mi ne smeta to ljustenje farbe, ili neoprani sudovi, neusisan tepih i prazan frizider.
To mi je davalo vremena da se opustim, udaljim od sveta i uzivam u tom stanju.
Bilo je vreme da krenem.
Pogledao sam po sobi i uverio se da nista nece da izgori ili da se ubudja u neredu, obukao jaknu i krenuo ka izlaznim vratima sa nadom da niko veceras nece da se vrati sa mnom u stan i vidi nered.
Bilo je rano prolece, vreme kad sam nezainteresovan i glup krenuo na prvi sastanak sa baba Brankom, koja je trebala da mi obezbedi posao, platu i ispunjenje dokolice koja mi je u zadnje vreme stvarala zujanje u glavi.
Nije mi bilo potrebno pridavanje nekog reda i smisla zivota, da se znojav utegnem u neki posao kako bih ispunio zahteve zivotnog toka, samo mi je trebao drugaciji set slika i zvukova u glavi.
Katatonicna kljucajuca masa u glavi mi je bila uznemirena, ali i zadovoljna. Sisao sam niz melanholicno sive stepenice ulepljene zvakama drzeci se za crni plasticni gelender. Ostri vazduh mi je na silu gurao stvarnost male senovite ulice u lobanju, ulice koja je bila ogradjena onim delovima zgrada koji su namenjeni da pridrzavaju glomaznu, glasnu stranu sa svim uvojima, gargojlama i vratima.
Seo sam na narandzasto sediste u trolejbusu, bilo je od debele plastike.
Baba Branka i ja se nalazimo u samaom centru, na glavnom trgu. Ona je bila gazdarica male barake od kafane u kojoj je vinjak kostao 40 dinara. To su bile sve informacije koje sam posedovao o svom mogucem buducem zaposlenju, a iznela mi ih je baba Branka u telefonskom razgovoru prethodnog jutra, na saljiv i prijateljski nacin.
Neko vreme sam sedeo na drvenoj klupi na trgu, stigao sam ranije pa sam zapalio jeftinu cigaretu koju sam nasao u izguzvanoj pakli u dzepu. Ljudi su sedeli ili stajali, i cekali nekoga ili nesto.
Jedni su agresivno pricali price sa mnogo prideva, mlatili rukama, pravili grimase i dramaticne pauze izmedju recenica, dok su drugi sedeli i slusali, neki su klimali glavom i blagim smeskom odavali utisam zapanjenosti, dok su drugi nestrpljivo gledali sa strane i kad kad se nervozno osehnuli pripovedaci. Najzanimljiviji su bili oni koji su sedeli sami, sa slusalicama u usima, zvakali zvaku i maglovito gledali u jednu, beznacajnu tacku.
Posle nekog vremena, baba Branka je stigla.